Mikitarije
10.11.2020., utorak
Obično jutro
|
Ušuškala su me ova zadnja dva, tri jutra. Radim tek od 9.30, a ustajem u 7 sati. Jutarnju rutinu obavljam – rutinski. Desetak minuta prije negoli ću ustati samo trknem do plinskog bojlera i uključim grijanje, a u krevet se vratim tako brzo da se nije uopće stigao ohladiti. Nakon desetak minuta ustajem, cmoknem Onog Mog za dobro jutro, cmoknem i Lunu u pseće čelo, protegnemo se i Luna i ja, navučem morgen mantil (zlaćan je mekan i topal) i glasno zijevnem. Još nerazrađenim zglobovima silazim niz stepenice i ulazim u kuhinju, a Luna ostaje čuvati gazdu. Đurđa 2 namigne mi veselo svako jutro (već sam se navikla na nju) i krene sa zagrijavanjem vode za kavu. Odlazim u špajz po hranu za Lunu, stavljam ju u zdjelicu, prelijevam toplom vodom i dodajem komadiće salame ili nekog mesa koje imam u frižideru. Onom Mom kavu spremam po njegovim, a sebi po svojim željama. Kad su kave gotove, odlazim na kat još jednim cmokom probuditi Onog Mog, a pri silasku mi se pridružuje Luna. Ulazi u kuhinju u znatiželjno njuška što ima u zdjelici, ali ne prilazi joj dok ne kažem: „Slobodno uzmi“, i dok ju ne pogladim po glavi. Ponekad, kao i jutros, zaposlim i Julku. Brižno stavim rublje, a još brižnije sredstvo za pranje. Najviše voli Woolite – ostale kao da ne ispere dovoljno dobro pa onda mora dva puta ispirati. Uvijek pričekam minutu, dvije jer se želim uvjeriti da neće sama zavrtjeti onim kotačićem i onda tko zna, možda dobijem jednobojni umjesto šareni veš. Potapšem ju u znak odobravanja. U međuvremenu je Luna pojela sve, izlizala zdjelicu i sad strpljivo čeka da ju pustim u dvorište da odradi zov prirode. Eto i Onog Mog niz stepenice. Ulazi u kuhinju, nazdravljamo kavom i milo se pogledamo. Kratko izmijenimo tek nekoliko riječi, ne želimo riječima kvariti tu neku jutarnju idilu. Brzo je otkucalo 8 sati. Onaj Moj radi od kuće. Skuhao si je drugu kavu, cmoknuo me i otišao na posao, a ja eto, u predahu između širenja veša i odlaska na posao, pišem ovaj tekst. Luna je tiho lajucnula pred ulaznim vratima, puštam ju u kuću, ulazimo u kuhinju, sjedam završiti ovu objavu, a ona se priljubila uz mene, čeka svojih najmanje 5 minuta češkanja glave jer zna da vrlo skoro odoh. Ovakva su jutra tako obična, ali mi ulijevaju snagu i strpljenje za sve ono što me čeka. Prije sam se bojala rutine, i još uvijek ju ne volim, ali ova jutarnju sam prigrlila i presretna sam što ove godine samo jedan dan u tjednu radim od 8 sati jer imam vremena za otpočinjanje dana onako kako mi odgovara – laganini, a ostatak dana može onda biti i u n-toj brzini. Ako stignem, sestrama na viber pošaljem poruku, a jutros je svaka od nas fotografirala svoju kavu pa si preko fotografija poželimo dobro jutro i nazdravimo kavom. Sve me to preplavi nekom milinom za koju bih htjela da ju svi imaju, bar nekoliko trenutaka u danu.   (foto: Mikitarije) Oznake: jutro |
