Mikitarije
01.11.2020., nedjelja
Svježa 5
|
Stavljam stolnjak na stol. Gledam ga i mislim kako i nije baš oku ugodan. Nekoliko mrlja nastanilo se i ne miču se, čime god ih tjerala. Jedna je od čobanca što ga je mama skuhala i poslala da imamo za sutra; druga (jedva vidljiva) od višnjevca kad smo nazdravljali dobrom zdravlju, sreći i veselju; treća je od voska mirisne svijeće što sam ju od najbolje prijateljice dobila za rođendan… Pomislim kako je baš takav savršeno nesavršen – naš, rasprostrem ga i zapišem misli koje nisu mogle čekati. Niti svoga tkanja u rukama držim. Prsti strepe nad uzorkom - savršenim. Svaka mu je nit jednako zategnuta, bez oštrih promjena boja i smjera. Zategni tu, popusti tamo, ne ispuštaj, drži, ne zateži previše, ne popuštaj toliko, ali prsti kao da svoju volju imaju. Upletu oni i tuđe boje, drugačije niti i umjesto da tkanje slabije bude neku novu snagu ima i ljepotu znanu samo prstima vičnim životnom tkanju. |
