Mikitarije
29.10.2020., četvrtak
Ovo sada, kakvo bilo, imam - a sutra?
|
Ribam kadu, pločice oko kade, pločice oko pločica oko kade i shvatim da bi zapravo bilo puno bolje kad bih s kade maknula onu plastičnu zavjesu pa nek' se sve zašprica pri tuširanju/podapiranju pa ću bar znati zašto ribam. Tako ribajući, razmišljam o kojekavim zaštitnim folijama i pitam se ima li ikakve koristi od njih. Kad kupim mobitel odmah skinem onu zaštitnu foliju, a tako postupam sa svime. Premda sam jednom, priznajem, kupila onu neku silikonsku obostranu zaštitu za mobitel. Tako obložen tim silikonom uopće nije ličio na ono što sam kupila, a kupila sam ga zato da bih, između ostalog, mogla pregledavati fotografije koje snimim. Oštrinu i bogatstvo boja nisam niti mogla vidjeti pod tim silikonom i nije ta ljubav dugo trajala. Ponekad se toliko brinemo za nešto što kupimo da uopće ne uživamo u iskustvu novoga već ga zarobimo plastikom i celofanom. Još nakon poplava 2014. zaključila sam da nema smisla nešto baš čuvati za kasnije, za svečani ručak ili neku prigodu. Pričala je žena kako je ostala bez svega u poplavi i da joj je žao što nije uživala u onome što ima. I moja majka čuva neke bešteke i servise koje vidimo samo za neku svečanu prigodu. Zašto ne bi svaki dan bila svečana prigoda? Zašto ne bismo zaista uživali u onome što imamo bez obzira koliko je to i kakvo je? Zašto se ne bismo običnim danom malo sredili i sjeli za stol? Pili vino (ma i vodu) iz kristalnih čaša? Hodali u najljepšim cipelama i tako si tijekom dana svaki korak činili još posebnijim? Imam neke svečane hlače. Oblačila sam ih rijetko, a onda ni tada – jer su mi postale uske i što sad – hlače i dalje stoje, baš su od udobnog materijala (uskoro će godinu dana nenošenja pa ću ih baciti), a ja ih mogu samo gledati. Svi mi imamo pregršt takvih primjera i ne preostaje nam drugo nego uživati u onome što imamo upravo sada jer je i sada zapravo jedino što imamo, a sutra – tko će znat'?  |
