Sićušna Plava Iskra

Svi moji u Bosni, znali su tko sam, osim djeda Saida. Njemu je ujna Zejna bila zadužena servirati priču kako će doći stariji sin njezinog brata Kemala iz Slovenije i provesti neko vrijeme s njima. Žena mu je bila teško bolesna, pred operacijom i postavljalo se pitanje hoće li se izvući, a mlađeg su sina već smjestili kod obitelji sestre koja je živjela u Bihaću.

Djed se bio odrekao moje majke jer je odlučila pobjeći u Zagreb i tu započeti svoj novi život . Nakon smrti starije sestre, bila jedino žensko dijete u mnogočlanoj, siromašnoj i vrlo patrijarhalnoj obitelji. Zajedno s majkom posluživala je petoricu braće i oca, dakle šestoricu muškaraca za koje je trebalo kuhati, prati njihovu robu i raditi sve one poslove koji se nisu smatrali muškima. Trebalo je izdržati, a bilo je poprilično teško i sa gotovo nikakvim izgledima za sretan život jedne mlade žene. Moju mamu je sve upućivalo da mora otići i potražiti sreću izvan obitelji. Danas sam siguran da je za sebe dobro učinila

Najsretnije rješenje bilo je ne spominjati ime moje majke u djedovoj blizini, a mene su vrlo dobro uputili kako ću se predstaviti i reći čiji sam kad me dido upita. Laganje me je mučilo i gušilo, ali nisam u početku imao prilike naći se s djedom nasamo i reći mu istinu. Nije mi se sviđalo biti "nekakav mali iz Slovenije". Htio sam biti njegov pravi unuk i odlučio sam se tu umiješati svojom "intervencijom" čim se za to ukaže prilika.

Meni je on bio vrlo zanimljiv čovjek. Cijeli drugi svjetski rat proveo je u službi na željeznici, kao pomoćnik strojovođe. Znao je vrlo zanimljivo pričati o svojim doživljajima; o ustašama, četnicima, nijemcima i partizanima. Često je govorio kako je imao ludu sreću i u mnogim teškim situacijama sačuvao živu glavu.

Davao je ljudima nadimke po nekom svom čudnom ključu. Mojim dvijema sestričnama, Seki i Senki udijelio je nadimke Lundra i Čondra. (?!) Svog najstarijeg sina Nurdina, nazivao je ponekad Šiptarom, a kao što sam već prije napisao, mene je prozvao Gicom zbog mojih dežuranja kod svinjca. No, nisam dugo bio Gico. Moj drugi i njemu vrlo dragi nadimak i to kroz godine koje će uslijediti bio je Jordan.

Nikad neću saznati zašto, ali za njega sam bio Jordan i nakon što je od mene saznao istinu tko sam u stvari i čije sam dijete zapravo.

Jednog me je jutra tako, poslije kišne noći, dido odlučio povesti u berbu gljiva. Išli smo sami prema dragoj šumici, gazeći po rosnoj travi . Dido je koračao i šutio, a ja sam imao veliku potrebu reći mu istinu; to da sam njegov pravi unuk i sin njegove kćeri koja živi u Zagrebu. Rekao sam mu da mi je žao što su mu svi lagali i što sam ja morao lagati. Dido me je samo gledao ispod oka i pravio zamišljeno lice, a da bi mi na kraju rekao:
"E, moj Jordane! Dobar si ti momčina! Znaš li to?" Više ništa poslije toga nije govorio s tim u vezi. Naš daljnji razgovor bio je oko gljiva koje smo pronalazili i spremali u košare, a bilo je vrganja, jamičastih mliječnica, golubača, lisičarki i medvjeđih šapa.

U trenucima nježnosti rekao sam baki da sam sve priznao djedu. Ona je s posebnim izrazom lica pitala što je on na to rekao, a ja sam odgovorio kako zapravo nije ništa rekao, nego mi je samo rekao da sam dobar i onda smo brali gljive. Baka mi se lukavo nasmiješila, niječno zaklimala glavom i rekla da sam pravi mali "šejtan". Dugo mi je trebalo da shvatim što riječ "šejtan" znači, ali tada mi nije ni padalo na pamet upitati baku, jer sam osjećao veliku krivicu. Baka je "stvar" dala na znanje ujaku Mehmedu, a on mi je rekao da sam budalast. Djed se pravio kao da ništa nije saznao i svojim me prijateljima i dalje predstavljao kao "malog" od snahinog brata iz Slovenije. Ja se više nisam usuđivao o tome govoriti, a danas mi je jasno da je djed cijelo vrijeme vodio neku svoju igru.

Te godine su za Dan Republike mama i tata došli iz Zagreba. Didi su cijeli dan išli niz dlaku i baka mu je stalno točila rakiju u čašicu. Kad je moja mama za vrijeme večere izašla iz sobe u kojoj je boravila tijekom tog dana i zagrlila svog oca, prvi put sam ugledao suze na njegovom izbrazdanom licu. Tada sam konačno prestao biti "mali" od snahinog brata iz Slovenije.