Marko Mežnarić
28.03.2014., petak
tekst 15. - zašto vjerojatno nikad neću napisati veće literarno djelo?!
|
... mislim da sam kavanski pisac... pazi mene... pisac... ako ikad budem prepoznat kao pisac, onda će to biti potvrda moje kvalitete i statusa, jer samog sebe ne mogu, ne smijem i ne usudim nazivati piscem, bilo bi to krajnje pretenciozno... ipak, za potrebe ovog teksta, koristit ćemo navedenu terminologiju, čisto radi lakšeg razumijevanja... razlog iz kojeg se smatram kavanskim piscem ustvari je sasvim jednostavan : inspiraciju za pisanje redovito dobivam u atmosferi birtija, kafića, kavana, barova i birceva... krčmi, ako baš želite... mirna atmosfera... prigušena svjetla... tiha glazba negdje u pozadini, dodatno prigušena zvukom aparata za kavu, zujanjem hladnjaka i žamorom ljudskih glasova... slatkasti cigaretni dim i okus dobro skuhane kave... to je ono što meni kafić čini odgovarajućim... uz to, ako u kafiću ne radi neka nadrkana i na cijeli svijet raspižđena oštrokondža, koja je još k tome baš jutros fulala mjesto u šumi i piškila u koprive, pa sad pecka i svrbi na nezgodnom mjestu, već radi neka pristojna, susretljiva, po mogućnosti i oku ugodna konobarica, onda je to samo još jedan plus za kafić, te dodatni poticaj mojoj mašti... znam, znam, zvučim k'o tipična muška svinja... jbga, imam oči da gledam i nije me sram priznati da volim gledati ono što smatram lijepim... tužite me, licemjeri... potreba za kavanskom atmosferom u svrhu dobivanja inspiracije ujedno je i razlog što su šanse da napišem neko opširnije literarno djelo (tipa roman) vrlo male... minijaturne... nikakve, čak bih se usudio reći... naime, kavanska inspiracija traje vrlo kratko, isto koliko i šalica kave, ponekad dvije... jbga, volim kavane, ali nemam mogućnosti cijele dane provoditi u njima kako bih pisao, a taman i da imam, pitanje je, bih li to fizički mogao... opet, za potrebe ovog teksta, pretpostavimo da bih fizički mogao svoje dane većinom provoditi u birtiji i pisati, ali postavlja se pitanje kako bih to financijski izveo... kako preseliti u neki kafić?! kako postati dio inventara?! kako doći do toga da u kafiću sjediš za stolom koliko hoćeš i možeš, nosa zabijenog u bilježnicu sa svojim pisanim umotvorinama, lagano pijuckaš kave i po potrebi redaš male doze nekog finog viskija ili konjaka, pa opet nastavljaš nizati rečenice koje će ljudi htjeti čitati, po mogućnosti na mediju koji će tebi stavljati novčiće u zasad itekako plitke džepove?! koliko sebe poznajem, mogućnosti su dvije... prva mogućnost, je da dobijem bezobrazno veliku svotu novaca... recimo, na lotu... super sedmica... jackpot, jbga... najprije kupim neke svoje snove, a onda lovu fino oročim i trošim kamate koje mi banka mjesečno isplaćuje... onako, like a boss, bezobrazno šmekerski... život na usidrenoj jahti, ništa ispod trideset metara duljine, naravno... vanserijski lijepa žena koju ću razmaziti do granica odvratnosti i sin koji će imati sve što mu srce poželi, a ipak se neće ponašati kao mali, bahati, razmaženi pederko, nego biti fakin kakav mu je i stari... jahta će, kako i priliči, biti usidrena u luci negdje u tropskim krajevima, a u istoj toj luci bit će i jedan zgodan kafić što se navečer pretvara u noćni bar... zgodne konobarice znat će moje ime i bezuspješno će, ali ipak sa nikad jenjavajućim entuzijazmom, očijukati sa mnom i zavoditi me dok mi budu donosile moju standardnu kavu, u moj rezervirani separe, moju oazu kreativnosti i stvaranja... naravno, kad umrem, taj će separe biti pretvoren u svojevrstan spomenik, a kafić će biti počašćen što može nositi moje ime... znam, u ovom slučaju mašta mi se ni pod razno ne može okarakterizirati kao bujna, jer u jednoj velikoj mjeri bazira se na modernim filmskim bajkama... i ok, gledam previše filmova, ali sreća u nesreći je što se o ukusu ne raspravlja, koliko god dobar ili loš on bio... na kraju, da apsurd veći, loto uopće ne igram, kao ni ikakve druge igre na sreću... druga mogućnost daleko je realnija i lakše ostvariva od prve, no to ne znači da je mačji kašalj... naime, druga mogućnost je otvaranje vlastitog bara, birtije, kavane... da budem potpuno iskren, vlastiti ugostiteljski objekt jedan je od nekolicine mojih velikih, nedosanjanih snova... prilika za ostvarenje imao sam u nekoliko navrata, no prilike su zahtijevale i određene svote novčanih sredstava, a u danom momentu, ja ih nisam imao... po starom pravilu - tko prvi, njegova djevojka - priliku su iskoristili drugi, sretniji i/ili spretniji, sad već kako vam drago... da i dalje ostanem potpuno iskren, neku konkretniju lovu i dalje nemam, morao bih prodati i automobil i motor i možda još koju stvarčicu da skrpam neku kintu, no opet zbog potreba teksta, pretpostavimo da sam to i napravio, kintu imam i dovoljna je za koji mjesec najma i jednu kvalitetnu narudžbu robe... sve, što sad treba, je prilika da negdje uložim svoja sredstva... a prilika je malo i nisu nimalo obećavajuće... iznajmljuju se lokali, naravno, no uglavnom su to prostori u kojima se prethodno izredalo nekoliko nesretnika sa željama i razmišljanjima sličnim mojima, a koji su redom svi neslavno završili i debelo propali, izgubivši pritom velik dio uloženog novca, ako ne i sav... vratimo se sad malo unatrag, ja sam za početni kapital morao prodati i automobil i motor... ok, nisam sad ja neki lik sa osobinom pretjeranog vezanja za materijalne stvari, ali za automobil i motor krvavo sam radio... motor mi je jedini luksuz u životu, dok je auto stvarna potreba, pogotovo zimi... izgubiti ih zbog nepromišljene i/ili brzoplete odluke bilo bi ravno idiotizmu... drugim riječima, cvikam od prevelikog rizika, idem ziheraški, a evo i zašto... birtije propadaju, i to je sasvim dovoljan pokazatelj da je hrvatski narod u debelom qrcu, jer čak i kad se nije imalo za neki luksuz i šminku, za rundu s ekipom uvijek se našlo, i to uglavnom kod svakog... sad se nema ni to, oskudacija buraz, pa samim time ni moja ziheraška malenkost nema prilike otvoriti svoj lokal... ustvari, ako ćemo baš tjerati mak na konac, druga se mogućnost vrlo lako može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu sa prvom, jer ako sam već bezobrazno bogat, onda komotno mogu dati nemoralnu ponudu za onaj isti kafić, u onoj istoj luci, u kojoj je usidrena moja savršena jahta ispred koje se svi turisti žele fotografirati...svakako da ću nemoralnom ponudom kupiti taj isti kafić, ali stvarno... imati milijune i željeti raditi?! jok, batice... ne ova svinjica...nek' banke rade za mene, samo nek' se kamate roje, nis' ti ja pohlepan... da zaključim... loto ne igram i ne namjeravam početi, jer nikad mi lova nije pala s neba, pa vjerujem da neće ni početi... rođen sam s qrcem, ne sa sretnom zvijezdom... prva mogućnost ostaje u maštanjima, bez ikakve šanse da postane realnost... skrivena u mračnom kutku mojih želja, mogućnost je broj dva, ali za razliku od mogućnosti broj jedan, za nju nemam jedno konačno NE, već jedno blaže i nedorečeno NE JOŠ... odmah do mogućnosti broj dva, čuči i želja da napišem neko veće literarno djelo... roman, jbga... isto tako, klasificirana pod NE JOŠ... jer ipak sam ja wannabe kavanski pisac, moj izričaj je kratak... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
