Marko Mežnarić
11.05.2013., subota
...tekst 1. - otvaranje bloga...
|
... zašto otvaram blog?! ponajviše zato što sam u životu imao prilike napisati nekolicinu tekstova koji su, prema mišljenjima više ili manje subjektivnih ili objektivnih ljudi iz moje okoline (već kako vam drago), bili donekle kvalitetni... osim što su pokazali određen stupanj kvalitete, ovi isti tekstovi pokazali su da ima prostora za poboljšanje mog pisuckanja u neku višu razinu, pa možda čak i nadasve kvalitetne i smislene skupove rečenica... uostalom, neće ovo biti jedini blog što ću voditi, jer postoji još jedan, no zbog prirode tekstova (da, znam da se kaže post, nabijem vam taj naziv) objavljenih na njemu, volim ga držati u okrilju pseudonima koji garantira moju anonimnost, a time i potpunu slobodu prenošenja najintimnijih misli i osjećaja u pisani ( hmmm... tipkani?!) oblik... za razliku od tog već postojećeg bloga, a pišem ga skoro godinu dana, ovaj ovdje neće biti toliko intimne prirode, iako će sadržavati svašta... res publica, res privata, jednom sam negdje pročitao... prije svega, ovdje ću se igrati komentatora svih vrsta društvenih događanja, zatim kritičara mase,pojedinaca i naravno, ponajviše samoga sebe, a ako se bećarska duša, koja je već posve izgubila nadu u svoj spas i mogućnost da se danas, sutra smiri i stiša, ponekad nađe u trenutku malo jače inspiracije, možda zaigram i ulogu pjesnika... za uspjeh sveg ovog zajedno ne može garantirati nitko, a najmanje mogu ja, iako će ovo sve biti isključivo moja umotvorina... no, ono što mogu, to je da vas zamolim za oprost eventualnih gramatičkih grešaka, kao i za strpljenje prilikom čitanja, jer tko zna... veliko je to možda, ali... možda iz sveg pisuckanja koje uslijedi, jedan rastavljeni otac jednog prekrasnog malog dječaka, iskustvom zakleti nevjernik i nesretnik u ljubavi, zaljubljenik u pjesmu, ples, tetovaže i vinsku kapljicu, propali nogometaš, vječni studoš pravnog fakulteta u osijeku (treće godine, molim lijepo) i općenito baraba u životu, na kraju bude mogao reći da je, ako već ne pisac, a onda najbliže što jedan laik tome može biti a što mu je ujedno i velika životna želja... čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... |
