Marko Mežnarić
17.09.2013., utorak
...tekst 5. - Koprivnica, grad bicikla...
|
... pretprošla srijeda, završim ranije s poslom, imam još sat i pol vremena za utrošiti prije nego jedinog mi nasljednika pokupim u vrtiću i dopustim mu da me svojim bezbrojnim pitanjima zašto i kako okupira do navečer... i rek'o, idem natočiti gorivo u motor, lijep je dan, opalim krug ili dva po gradu, možda kavu na špici... aha, moš' mislit... do dijela gdje točim gorivo, moj je plan savršeno funkcionirao... i onda kreće rock 'n' roll... pjesma za ugođaj : Rock 'n' Roll Soldiers - Funny Little Feeling... vama, koji poznate promet u Koprivnici, bit će jasno gdje je nastao kratki spoj... ostalima bih vjerojatno morao crtati, a to mi se neda, jer crtam oslobodimebože... pokušat ću nekako prenijeti screen sa google mapa, a ako neće ići, jbga, možda nacrtam... ali ono, možda veliko k'o kuća... Bijela kuća, da budem precizan... dakle, dolazim s Varaždinske ceste u podvožnjak i nakon istog nastavljam kretanje udesno prema koprivničkoj željezničkoj stanici, brzina nekih tridesetak na sat... bezbrižan, uživam, leggero vožnja... od željezničke stanice do one zajebane zebre prije dolaska na glavnu cestu već je kolona vozila, idu ljudi pomalo doma s posla, i ustvari ni ne primjećujem da se uz lijevu stranu tih vozila, što bi značilo sredinom ceste, vozi lik na biciklu... ... nisam ga primjetio dok nije bilo kasno, tj. dok majstor nije došao do pješačkog prelaza i u onom zaletu naglo skrenuo lijevo, kobajage da preko zebre prijeđe na pješački dio prije pothodnika... naravno, nisam ga uspio izbjeći... oštro lijevo, kočenje obim kočnicama, bezuspješno... pogodio sam ga u zadnji kotač, i nakon toga kondorov let... moj, ne njegov... mamlaz nije čak ni pao s bicikla!!! rezultat sudara : izvijan zadnji aluminijski kotač bicikla... izgrebana lijeva strana motora - maska svjetala, zadnja plastika, glava motora... svinuta ručica kvačila motora... puknuta lijeva nogara motora... rezervoar motora ulubljen na dva mjesta, izgreban na tri... poderane traperice motorista... izgreban novi cut i kaciga motorista... natučeno lijevo bedro i rame motorista... izgrebana podlaktica motorista... da skratim, pao sam k'o pokošen... k'o pička, što bi rekli naši stari... al' sam se dignuo k'o furija!!! i sad pazi majstora na biciklu... ne pada njemu na pamet da pita jesam ok, jel mi treba pomoć... jok, bato... frajer krene sa spikom da jebo meni bog mater, i da kak' se ja to vozim na motoru, da zašto divljam?! i ja velim, ok, smireno, ajmo okrenut broj kvartovskog kontakt policajca, pa 192, pa da vidimo tko će kome mamicu... i sam bog da sam krenuo tim redoslijedom, jer da sam prvo okrenuo 192, zajebao bih se maksimalno... naime, prema Zakonu o prometu, a što mi je u detalje objasnio Goran, inače moj dobar prijatelj i ujedno kvartovski kontakt policajac, ja sam kriv za ovu prometnu nesreću... kako?! zašto?! ustvari, vrlo jednostavno... Zakon o prometu toliko je loše koncipiran, da su biciklisti postali zaštićeni bolje nego lički međedi... regulirano je da smiju prelaziti zebru biciklima, ali nije regulirano kojim načinom, da li vozeći se preko zebre, da li gurajući bicikl preko iste, ili noseći taj jebeni mrtvi bicikl preko!!! drugim riječima, tumačenje može biti, a po zakonu vjerojatnosti gotovo uvijek i bude, maksimalno široko... uz to, krivica za prometnu nesreću u potpunosti je moja, jer nisam prilagodio brzinu događanju u prometu, i nema nikakve veze što se krepil na biciklu svojim genijalno glupim manevrom meni praktički bacio pod kotače!!! dakle, pod svaku cijenu trebao sam vidjeti idiota koji je sredinom ceste tjerao bicikl kao vrag svoju mater!!! nebitno je što sam vozio tridesetak na sat... nebitno je što sam provjeravao obje strane pješačkog prijelaza na kojem, onako uzgred, nije bilo ni jednog pješaka... nebitno je što je s polovice ceste majstor izletio lijevo k'o da ga gone svi vrazi, i to na zebru koja nije bila posebno označena za dozvoljen prelazak biciklima preko nje, jer to je ipak zebra i automatski se ne može govoriti o ikakvom oduzimanju prednosti prolaska!!! ništa od toga nije bitno... ja kriv... sam pao, sam se ubio... da vam opisujem kako sam u tom momentu pozelenio, ili si to već možete i sami dočarati?! obzirom da nisam smio zvati prometnu policiju, jer onda bih dobio još i prekršajnu prijavu, dao sam si malo oduška i odvalio po biciklisti, onako čisto terapijski, ali i da ga otjeram doma, jer moglo je njemu pasti na pamet zvati policiju i prijaviti me, no to je već priča za neki drugi tekst... dignuo sam motor, gurao ga dvjesto metara i onda sam sebe počeo psovati što sam toliko glup, da nisam probao upaliti i voziti se... dovezao sam se kući polako, osjećajući se k'o da su po meni pišali sat vremena, izgledajući pritom k'o pokisla pizda... jedan od onih usranih trenutaka u životu, kad se poklopi loš horoskop i loš tajming, ili koja već pička materina, i kad najebeš ko žuti mačak, a ni kriv ni dužan... dva dana kasnije još sam lizao rane i povrijeđeni ponos, kad mi gore spomenuti Goran dođe na vrata... patrolira kvartom, kaže, pa navratio da me vidi... lijepo od njega... kak si, kak ruka, jel motor jako dobio?! pričamo, šalimo se, a ustvari mi do šale nimalo nije, jer šteta na motoru je velika, a naravno da je sam moram pokriti... jebe mi za ogrebotine, moje rane će zarasti same, besplatno... i pitam Gorana, jel fer da to sve tako bude koncipirano... on, kao i ja, misli da nije... ok, možda smo subjektivni zbog minulog nemilog događaja, ali svejedno... jel u redu da biciklisti ne paze na nikog, a da na njih moraju paziti svi?! jel ok biti bahat, voziti se k'o da si grad oslobodio od okupacije, samo zato što znaš da je zakon na tvojoj strani?! na kraju krajeva, jel to cijena po kojoj ćemo biti poznati kao biciklistički grad?! želimo li svete krave na biciklima?! mislim da je odgovor na sva pitanje isti... ne... a vi?! čitamo se... pozdrav, dobri ljudi... ... P.S. velika je Bijela kuća, fotke raskršća nema, pa nema... jbga... ... |
