Marko Mežnarić
25.11.2016., petak
tekst 38. - pomagati je ljudski...
|
... za početak, dvije situacije koje su mi se dogodile unazad mjesec i pol dana. nije ovo prvi put da su se dogodile, vjerojatno neće biti ni zadnji, osim ako ne ostanem bez posla u narednih dan ili dva, a to, nadam se, neću. situacija prva - bliži se božićno vrijeme, ne brzo, ali se bliži, i poslovni ljudi koji su organizirani, na vrijeme će za svoju firmu naručiti ono što ja u svom poslovnom vokabularu zovem "božićni artikli" - rokovnike, te džepne, stolne i zidne kalendare za predstojeću godinu. za jednu takvu firmu (profesionalnost nalaže da ne kažem o kojoj se radi) narudžba je stigla već u rujnu, a isporuka je bila predviđena sredinom listopada. firma u kojoj ja radim također je ozbiljna i organizirana, a rokovi su zakon, i zato sam negdje sredinom listopada utovario prvi dan devetsto kalendara, a naredni dan i devetsto rokovnika i krenuo na isporuku. prvog sam dana imao pomoć jednog svog kolege i kalendari su brzo došli svom naručitelju, no drugog dana kolega je imao svoju gužvu, a na mjestu dostave nije bilo nikog da pomogne, iako sam se prethodno najavio telefonom i zamolio da se nađu dvije ili tri dobre duše. odmah da smo si jasni, ja znam da sam dostavljač, dostava je isključivo moj posao, nitko mi nije obavezan pomoći i inače nemam praksu tako nešto tražiti, ali ovo je stvarno bilo puno i osim toga sam trebao produžiti za zagreb, svakako bi puno značilo da mi se malo pomoglo, pogotovo što se nosilo svih devet stotina rokovnika stepenicama na prvi kat. ustvari, za pomoć se ponudilo jedno malo, krhko, žensko stvorenje koje me i došlo obavijestiti da svi u firmi nešto rade i nema nikog da pomogne, no rekao sam joj da nema smisla da ona tegli, jer da si đentlmen u meni to nikad ne bi oprostio. bravo, markiša, even if I do say so myself. da potpuno dočaram kako je dostava izgledala, samo malo matematike: bilo je preko dvadeset stepenica i onda nekih dvadesetak metara hodnikom, u jednoj turi nosio sam tri paketa po deset rokovnika, što znači da sam trideset puta išao gore-dolje. trajalo je malo manje pola sata, izgledalo je k'o cijela vječnost, a nije da nemam kondicije. jbga, prvih par tura išlo je lagano, ali svaka sljedeća bila je sve teža, oznojio sam se k'o svinja i na kraju samo čekao da mi jaja počnu lupati po koljenima. fala bogu, nisu. i onda, veliko finale. šećer na kraju. coup de gras, jebalo majku. osim rokovnika, imao sam u kombiju i svakodnevni artikl koji ostavljam u skladištu, a koji se istovaruje viličarem. uđem u ured skladištara, nosim papire za potpis, a tamo sjede tri mlatimudana, gledaju kroz prozor u moj kombi i igraju džepni biljar. nisam mogao šutjeti, naglas primjetim kak' im je teško, a oni onak', skoro uvrijeđeno, odgovore da su vidjeli da teglim i isprva je bilo zabavno gledati, tek potkraj su se malo zapitali koliko toga ima, ali da rokovnici prvenstveno nisu njihov posao, a zatim i da nisu htjeli ići pomagati jer oni nikad od tih rokovnika ništa ne dobiju. onak', "nije moj posao" fora, to mi prodajete? džabe je, pa nećete?! kad me nije strefilo... zašutio sam, potpisali su papire, izgubio sam se brzinom ptice trkačice, prije nego bi mi bujica psovki s vjerskim motivima i članovima obitelji (zajedno s kućnim ljubimcima) prešla preko jezika. ispizdio sam. i vi bi. situacija druga - moj posao nema u sekundu određen početak i kraj radnog vremena. rekli bi, klizno radno vrijeme. krećem kad je roba spremna, gotov sam kad je roba isporučena i sirovina nabavljena. nekad radim tri sata, nekad dvanaest, ali uglavnom oko osam, što je normalno. za najduljih dana, robu isporučujem jutarnjoj i popodnevnoj smjeni, i na jednom me mjestu uvijek dočeka nadrkano lice skladištara. ono, "maloprije-sam-se-usrao-u-koprivama" nadrkano. kao, koji mi je klinac, dolazim s robom popodne, on sad mora to zaprimiti, a ionako nikome neće trebati do sutra ujutro. pazi, jebote, on mora raditi, a na poslu je popodne, halo?! i nije važno što mu ja sam odem po viličar, što mu uvezem palete s robom u skladište, što sam uzmem prazne palete natrag, a njegovo je samo da izbroji kutije i potpiše papire! nema to veze, jer on jebeno mora na poslu raditi popodne!! pa maše rukama k'o narajcani morž, pa viče k'o da prodaje krumpir, pa psuje redom sve što mu padne na taj ograničeni mozak! jedino što ne radi, to je da ne pomaže pri istovaru, pa da se čim prije pozdravimo i zaboravimo jedan na drugog, barem za taj dan! moj odgovor na sav taj cirkus i predstavu uvijek je jednostavan : na dostavnici ne piše sat isporuke, ali piše datum, i ako je taj datum označen kao krajnji rok isporuke, samo viša sila može biti razlog nepoštivanja. kvar stroja, prometna nezgoda, jebeni vlak u snijegu, kajjaznam. uglavnom, čist račun, duga ljubav, nema puno polemike. ustvari, situaciji bi ovdje bio kraj, kad jednostavnost mog odgovora ne bi bila u čistoj suprotnosti s olujom složenih "romantičnih" izjava koje mi istovremeno prolaze glavom. pa mamicu ti, onu blago retardiranu, jebem! na poslu si od tri popodne, ja sam od sedam ujutro! sad je pola pet popodne, ja ne pizdim, ali ti pizdiš jer ti moraš raditi?! majkemi, ponekad se zapitam, jel' me iza ugla snima neka skrivena kamera, jel' ima negdje live feed i veliki ekran ispred kojeg stotine do suza nasmijanih ljudi gleda moje zeleno lice?! ... opisane situacije nemaju namjenu omalovažavati poslovanje firmi u kojima su se dogodile. opisane osobe nisu slika i prilika poslovanja tih firmi. naprotiv, ima puno ljudi s kojima savršeno surađujem i koji jesu prava slika kvalitete poslovanja. neki od njih i privatno su moji prijatelji. jednostavno, u svakom žitu ima kukolja, za potrebe ovog teksta pisao sam o kukolju. drugim riječima, ove sam situacije izdvojio jer su skoro svakodnevne i jer najviše pogađaju u srž onoga što želim reći, a ne zato što sam želio ocrniti ime neke firme. pomagati je ljudski, a ljudskost, kao karakterna osobina čovjeka, odumire polako, ali sigurno. kao i đentlmenstvo, uostalom (malo nas je, al' nas još ima). danas se ni jebene batine ne mogu više dobiti badava, i to moraš platiti, a kamoli da ti netko malo pomogne. ako mene pitate, pogubili smo se u trčanju za novcem. jebali bi se za kunu, sve radimo samo za koji dinar više u novčaniku, ali uposliti ruke i pomoći bližnjem, to nikako nećemo, jer nemamo od tog koristi u bilanci. nema ekonomske računice. toliko smo postali sebični i glupi, da ne vidimo dalje od svog nosa, ne možemo podnijeti da je nekome drugom bolje nego nama, pa podliježemo niskim porivima, i upravo zbog takvog ponašanja svijet je u debelom kurcu. istinske vrijednosti prepustile su mjesto trenutnim užicima, kvaliteta života ocjenjuje se strogo kroz novčanu valutu i materijalna dobra, pri ostvarenju istih nije važno koga gazimo, samo daj, daj, daj, daj, daj!!! nemojte me krivo shvatiti, slažem se da je ljepše plakati u novom mercedesu nego u staroj ladi, ali na kraju dana, u kakvom god automobilu bio, plačeš. novac ne kupuje sreću, ali zato je ljudskost stvara. pobrini se za sebe i prvog do sebe, bit ćeš sretan i zahvalan, jer kao što je tebi netko prvi, i ti ćeš biti nečiji prvi. svi koji misle drugačije, vrijeme je da se probudite. novac okreće svijet, ali prava sreća nema veze s novcem i tako dugo, dok to ne utuvimo u glavu, moći ćemo prekriženih ruku, bez da osjetimo potrebu pomoći i bez imalo grižnje savjesti gledati druge ljude kako se muče. naposljetku, ako svatko ima suditi po sebi, bez lažne skromnosti, ja bih vjerojatno znao prodavati zjake dok netko kraj mene rinta, ali ne bih mogao, osjećao bih se kao govno. ne dižem se u nebesa, ali činjenica je da mnogo ljudi nije tako "ožićeno", nema taj mentalni sklop i, premda to neće priznati, istina će sama izaći na vidjelo kad prvi put bude prilike za pomoć, a ona ipak izostane. možda nam je krivi kućni odgoj. možda nas u školi uče krivim stvarima. možda neki moraju biti pizde, da bi mi ostali shvatili kakvi ne želimo biti, ali za taj primjer ne mora biti puno kretena, dovoljno bi bilo i upola manje. možda sam u krivu, pa su kreteni samo tako strateški raspoređeni, da izgleda da ih je puno. a cijela stvar je, u svojoj suštini, jednostavna da bolje ne može. kad već radimo za taj jebeni novac, pomagati bi trebali za čovječnost, za sebe, jer ionako nas sve jebe u životu i na kraju umremo. od banke do države, od posla do mirovine, sve nas jebe. od auta do kuće, od apartmana do vikendice, od glisera do aviona, sve košta, a na kraju ništa od toga nećemo ponijeti sa sobom, niti će nas išta od toga ispratiti s ovoga svijeta. ali, ljudi hoće. nekog jedan, nekog tisuće, ali svakako ljudi, i to prvo oni bližnji. oni, koji su vam bili prvi i kojima ste bili prvi kad se pomagalo. ne svi, ali neki. jbga, samo se rijetki u svijetu rode sa prezimenom Rockeffeller, pa onda ne rade što moraju, već samo što žele. mi ostali, moramo si pomagati, osim zajedništva nemamo ničeg drugog i samo zajedno možemo se izdići iz ljudske žabokrečine u koju smo upali, a da bi mogli jednog dana reći kako smo istinski živjeli. povuci me, povući ću te. gurni me, gurnut ću te, a ne - gurni mi, gurnut ću ti (do balčaka, po mogućnosti). pomozi mi, pomoći ću ti. ruka ruku mije. čitamo se. pozdrav, dobri ljudi. ... |
10.11.2016., četvrtak
tekst 37. - drugi dio godišnjeg, more...
|
... poljska turneja trebala je biti onaj naporniji dio godišnjeg odmora, a tjedan dana s obitelji na moru laganica u svakom pogledu. sve sam ja to lijepo zamislio, lješkarenje na plaži uz neku dobru knjigu u jednoj ruci, dok drugom rukom češkam na suncu usnulu ženu/majku/kraljicu po leđima, i dok nam se mlijeko za sunčanje polako upija u kožu, tek povremeno bacimo pogled na juniora koji, kao ni njegov otac prije nekih dvadeset i pet, šest godina, ne izlazi iz mora dok već nije sav poplavio i dok mu se otac već ozbiljno ne zagrozi brojanjem do tri. međutim, Njegovo Prerazmaženo Veličanstvo dalo je već tijekom putovanja u Vrsar naslutiti da odmora za umorne neće biti. bez trunke milosti, dramio je svako malo: tata kupaj se, mama roni, tata igraj picigin, mama vadi rakove, tata kupi krumpiriće, mama daj za sladoled, tata ja bih dres od Ronalda, mama ja bih pizzu, pa daj tata malo skači u vodu, pa malo me bacaj u zrak, pa daj da te malo potapam... paaaaaa, maaaaliiiiii, jeb... aaaaaaaaah!!!! umorilo nas dijete, jer nije imalo ekipu s kojom bi plandovalo i igralo se, a obzirom je jedinac, ženi/majci/kraljici i mojoj malenkosti nije bilo spasa. odahnuli smo tek negdje četvrtog dana, kad je na plaži upoznao neku domaću klinku, koja je svaki dan dolazila s mamom. mama je imala štand na plaži, prodavala one prethodno spomenute krumpiriće, i to po cijeni od petnaest kuna za količinu koja se dobije od dva krumpira. naravno, da je to cijena za minimalno pet kilograma krumpira u dućanu. ako netko ima volje, nek' izračuna maržu na krumpiriće. jebeš mi sve!!! istini za volju, na cijene smo bili spremni, jer kad krene sezona, svako malo u medijima izađe neki prilog o megalomanskoj besramnosti turističkih ponuditelja, i dogovorili smo se da nećemo dopustiti da nas tuđe pomanjkanje srama izbaci iz takta. ipak, jedan nas je cjenik uspio iznenaditi. blizu Poreča postoji park u kojem se mogu razgledati modeli, tj. replike dinosaura u više ili manje prirodnoj veličini. naravno, da smo djetetu htjeli priuštiti to iskustvo, a nije da i sami nismo bili zainteresirani. dolazimo na parking, krećemo prema ulazu, na vratima nikoga, samo stalak sa cjenikom. karta za odrasle sto i četrdeset kuna, djeca sto i dvadeset. za nas troje, četiristo kuna. budžet koji smo odredili za more nije mogao ovo pretrpjeti i bili smo razočarani, jer ovo je stvarno preskupo. ustvari, još smo se malo i nećkali, čak i razmišljali da samo žena/majka/kraljica i junior odu u razgledavanje, a ja da pričekam negdje na kavi, ali nisu htjeli ići bez mene. bio sam ljut, toliko jebeno ljut da sam na facebooku označio park i nimalo biranim riječima oprao po njima. onako, u stilu blogera Kruleta, čiju retoriku obožavam i ne propuštam. naravno, vidjeli su da ih je netko označio i našli se dovoljno uvrijeđenima da mi idu odgovarati. ko fol, u parku ima xy maketa dinosaura, pa ima neki kafić ili restač, pa ima nekoliko akrobata koji svaki dan izvode svoje točke, pa dvoznamenkasti broj zaposlenih, pa bla bla bla, i zato je cijena takva kakva jest i svakako se isplati. iskreno, meni je sasvim jasno da su cijene prvenstveno namijenjene stranim turistima, poglavito njemačkog govornog područja, ali ono što mi nikako nije jasno, to je socijalna neosjetljivost na domaće prilike. znate da smo u govnima do grla i nisu svi te sreće da uopće dođu do mora, a ako smo već uspjeli skucati malo para i doći, pa jel' nas onda morate oderati do kosti?! kad već imate toliko zaposlenih, onda napravite neke pakete, npr. za pedeset kuna obilazak trećine parka, za sto kuna dvije trećine i akrobat, za sto i pedeset kuna full service, i dinosauri i vožnje i jebeni akrobati!!! osim toga, dajte nekog čovjeka, nek' stoji na ulazu i malo informira ljude, a ne da dođem, pogledam cjenik od kojeg mi se zavrti u glavi, popizdim i okrenem se odakle sam i došao. kad smo već kod socijalne neosjetljivosti, drugi primjer nije financijske, već jezične prirode, i naživcirao nas je čak i više nego novac. dođeš na tržnicu, na sladoled, na ručak ili večeru,to ne zna reći dobar dan ili bok, nego odmah na njemačkom, prvo viče halo!! e, pa, za to vam se treba najebati majke, jebeni nezahvalnici!!! Hrvati ste, ili barem imate državljanstvo, u Hrvatskoj živite i zarađujete, ali na njemačkom bi govorili?! fuj, sramoto ljudska! pokažite mi jebenog talijana ugostitelja, koji će u italiji progovoriti prvo na stranom jeziku, ako i uopće?! on je doma, boli ga dupe što vi ne znate talijanski! Nijemci, isto! Francuzi, također! čak i oni mađarski cigani ne jebu živu silu, samo svoje dere! a hrvatići, ma jok, to prvo na njemačkom pita, jer samo ojrići mirišu, hrvatske kune niks gut!!! još mi se onda neki šiptar u sladoledarnici napravi pametan, pozdravi me na njemačkom, ja ga pitam jel može hrvatski, jer ipak smo u jebenoj Hrvatskoj, a on mi odgovori da, što se njega tiče, može i turski! kao, zna on i to?! a valjda je razumio kad sam mu na hrvatskom rekao nek' se jebe i on i njegov sladoled! unatoč svemu gore opisanom, nismo dopustili da nas izbace iz takta, čak ni ako u jednadžbu dodamo djecu jedne mađarske obitelji, koja su u kombinaciji sa jednom malom njemačkom djevojčicom vrištala u takvoj kakofoniji, da su na momente ljudi s plaže gledali koga to grize morski pas. bila je to vriska dostojna horor filmova, no njihove majke nisu se obazirale previše. ustvari, uopće, na opće zgražanje ostatka plaže. čak i s tim, bilo je lijepo. nije ovo bio prvi put da sam u vrsaru. kao klinac, dolazio sam ovamo sa starcima u odmaralište koprivničkog komunalca, jer mama je tamo zaposlena. imao sam nekih sedam do deset godina, no ponešto od mjesta ostalo mi je u sjećanju. u isto odmaralište sada smo došli preko žene/majke/kraljice, jer i ona radi u komunalcu. nakon što smo prošli gradom, shvatio sam da se doživljaj ljetovanja odrasle osobe ne može mjeriti sa čarolijom dječjeg ljeta i mora. stari dio grada kao da je samo još ostario, nikakve obnove ni promjene ne vidim, kao da je vrijeme stalo. preko puta odmarališta stoji dućan sa ulazom na uglu, sve naoko isto kao prije dvadeset i kusur godina, iako vjerojatno nije isti vlasnik, ali tko će reći. ispred dućana je stablo široke krošnje, tu smo kao djeca sjedili do kasno u noć, šaputali tajne i nova otkrića, a sad je to mjesto zauzeo neki lokalni boem, reda pivo za pivom i prodaje priče drugima iz svoje "branše", smetlarima i slučajnim prolaznicima koji su imali volje posvetiti mu malo pažnje. slušali smo ga i mi tu i tamo, onako s prozora ili terase. majko mila, koje su to bile filozofije, od životnih brodoloma i nesretnih ljubavi, do poslovnih prilika i propasti, ali najčešće ipak samo čista alkoholna buncanja koja nisu imala ni početka ni kraja, a ni smisla. putem do plaže prolazimo malim trgom, dvama uskim ulicama pored crkve Sv. Antuna Padovanskog i vidikovca nazvanog "Bepo i Tonina", po stiliziranim skulpturama muškarca i žene, do sto i dvadeset kamenih stuba ( koja manje ili više ) koje vode do plaže, a koje ne pamtim kao toliko strme i zahtjevne. gradska plaža je dijelom zemljana, dijelom šljunčana, a dijelom moderno betonirana i prepuna sadržaja, od škole ronjenja do iznajmljivanja glisera i kanua, od igrališta za odbojku do lokala u kojem se može i pojesti i popiti. uglavnom, uz nezaobilazno sunce i more, plaža nudi sve što bi i trebala nuditi, za svakoga ponešto. u kontrastu spram staroga grada, riva je sve, samo ne mirna i tiha. svjetla i blještavilo, restoran do restorana, štand do štanda. od preskupih drangulija i suvenira do hrane i slastica, od izleta do istrošenih umjetnika što pri slabom svjetlu i jedva čujnoj glazbi crtaju portrete i karikature turista. sve mami, sve zove, probaj me, kupi me... a mi smo samo došli prošetati i pojesti sladoled. prolazimo kroz otvorenu terasu kafića na kojem svira one-man band, baš kao i nekad, kad su starci plesali na taktove Iglesiasove Amor, amor, amor, ili Green grass of home, Toma Jonesa. repertoar je i sad više ili manje isti, ljetne singlice i evergreenovi. malo dalje je hotel, tu su nekad mama i tata gledali revije kupaćih kostima, a meni je bilo dozlaboga dosadno, što sad sigurno ne bi bio slučaj! večer je, tržnica je ugasila svoj zeleni dio, a trgovci tričarijama u punom su zamahu. kupili smo gore spomenuti Ronaldov dres, neke suvenire za sebe i naše bližnje, i prošetali kroz grozdove sandala, rekao bi Đibo. htjeli smo ići gledati dupine, no prilike u vidu šest metara visokih valova nisu to dopustile. naravno, da je žena/majka/kraljica morala zbog toga pustiti pokoju suzu, no one su presušile brzo nakon što sam dopustio da si, po povratku u koprivnicu, u kuću donese mačku. inače ne volim mačke, ali ženske suze ne volim više i totalno sam mekušac po tom pitanju, pa je nekako od dva zla ispalo manje, i sad imamo malu macu po imenu Slavek. moje "oduševljenje" Slavekom isprva je dijelila Simba, obiteljska maza od pedesetak kilograma teške bullmastifke, no kad je i ona popustila, morao sam i ja, jbga. da zaključim, u Vrsaru nisam bio prvi, ali sam svakako bio zadnji put. bilo je lijepo ljetovati na moru, i u neku ruku bilo je lijepo proći stazama djetinjstva, ali nije nam bilo skroz po ćefu, pa smo zaključili da se nećemo vraćati. prije svega, prethodnih godina smo kampirali i to nam se više svidjelo, pa mislim da ćemo se za početak vratiti na te staze, tako da do ljeta dvije tisuće i sedamnaeste predstoji nabavljanje opreme i pronalazak kampa koji će nas ugostiti na minimalno tjedan dana. lepo, leeeeeepo... čitamo se. pozdrav, dobri ljudi. ... |
