nedjelja, 20.11.2022.
Propuštene prilike
Podsjetila me neki dan moja divna prijateljica, kako se bloger koji više ne piše godinama, htio naći sa mnom i s njom.
To je bilo prije dosta godina kada sam pisala jako puno, liječila se i sanirala riječima, pratila mnoge , komentirala mnoge.
Nemojte se ljutiti sadašnji blogeri sa više ili manje staža ovdje, ali mislim da je ekipa prije desetak godina, bila puno toplija.
Možda griješim, demantirajte me. Možda sam ja bila drugačija ili sada ne pratim dovoljno. Možda sam samo nostalgična za tim vremenima.
Ali i kada samo ponekad sada zapratim , vidim prepucavanja, svađe, vrijeđanja i slično. Čak i u anketama.
Pa me prođa volja boraviti puno ovdje.Možda postoji puno kvalitetnih i dobrih blogova koje nisam zadnjih godina otkrila jer me prošla ta volja.
Nekako mislim da je ono moje pravo blogersko vrijeme prošlo
Iako sam ovdje gotovo 13 godina, sa oko 360 postova. Lijepa brojka. Možda dovoljna.
Blog mi je potpuno poslužio svrsi. Kada mi je bilo najteže u životu, počela sam pisati. Na nečiji nagovor, da.
Toj osobi ću biti uvijek zahvalna.
Poslužio je svrsi tako da sam sa svakim tekstom ovdje, sa svakim stihom, pjesmom, crticom iz života ili kritikom društvu, bila pomalo sve bolje.
Od nekih stvari koje sam doživjela se nikada neću potpuno izliječiti, ali naučila sam živjeti s njima. I to je dovoljno.
Pisanje mi je jako pomoglo.
Ali i mnogi ljudi ovdje.
Mnogih nema ovdje više. Gdje su, šta su, često se zapitam, jer su neki ostavili veliki trag
U svojih gotovo 13 godina, nisam se nikada osobno upoznala sa bilo kim sa bloga. Sada mi je pomalo žao što sam tada, jer sam smatrala da je tako najbolje, tako odlučila.
Smatrala sam da je ovo mjesto, koje treba ostati ovdje. I da ti ljudi i njihovi životi, misli i riječi, podrška i toplina trebaju ostati na ovom ekranu.
Nije bilo vrijeme, nisam bila spremna.
No, možda je tako i u životu. Smatramo da nismo spremni, dorasli nečemu, nije trenutak, nije pravo vrijeme.
Za neke ljude, mjesta, avanture, rizike, poslove, ljubavi..
Drago mi je što sam neke prilike u životu zgrabila, većinom prilike vezane za pisanje.
Jer sam se uvjerila kako je to moj medij.
Moj izraz. Moje mjesto pod suncem.
A sve je počelo na ovom blogu.
I zato ću uvijek, barem potiho, biti vjerna ovom mjestu. I uvijek mu se bar s vremena na vrijeme, vraćati.
Bilo je to moje utočište dugo godina.
Zahvalna sam ovom sastajalištu duša.
Naučila sam ovdje neke stvari.
O sebi, o riječima, o drugima.
A prilike...
Prilike treba grabiti, svim srcem...
- 15:43 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
