četvrtak, 29.05.2014.
Pobjeđuje samo dodir
I dok sam se ovoga hirovitog proljeća, mnogo svađala sa sobom, visila mnogo iznad svojih granica nedopuštanja sebi i odlučila naći onu malu rupicu da pobjegnem iz svojih vječitih krugova u kojima se vrtim, osjetila sam slobodu. Da kažem ne, da kažem sebi, dosta je, da prerežem stvari...škarama , nožem i svim onim drugim oštrim sredstvima.
Od svih njih, ispada da su najoštrije riječi. Najbolje režu, presijecaju u sekundi, ono što se stvaralo godinama.
No, to nisu riječi. To su misli, koje smo stvorili da bismo napisali svoju priču. Pa se zaglavili u njoj. Mada ona mnogo puta nema veze sa stvarnošću. Stvari zaista mnogo puta nisu onakve, kakvima se čine. Teško ih je vidjeti, zagrepsti bez straha, ispod površine svoje priče. No mi često gledamo svijet naočalama sive boje.
Dok sam mislila, da je nekim stvarima došao kraj, bez više ijedne odgode ili šanse, život me ponovo uvjeravao, da on ima neke druge planove.
Jesu li neki ljudi povezani nekim čudnim i tajanstvenim nitima, koje ne možemo dokučiti, pa se stalno vraćaju jedni drugima i odlaze, ne znam, niti vjerujem da ću ikada pouzdano znati.
Zapravo, kako postajem starija, čini mi se ponekad, kako sve manje znam i kako zaista ne postoji jedina istina. Postoji ona koju trenutno možemo vidjeti, dokučiti, osjetiti..
I od svih tih riječi, kojih želim sve manje u životu, jer često puta znače samo formalno otvaranje usta ili one druge, koje se ocrtavaju na ekranu, pa mi čak često puta, djeluju kao da nisu moje, ne ostaje mnogo.
A dodir...on ih svlada u jednoj jedinoj sekundi. I pobjeđuje ih stopostotnom pobjedom.
Neke ljude znamo godinama, a ponekad se čini kao da ih upoznajemo. Ili smo narasli, odmaknuli stepenicu više, pa sada možemo vidjeti, ono što prije nikako nismo.
Ali od svih čula i svega čime doživljavamo ovaj svijet, dodir je najjači.
Tijelo najbolje zna. Bolje od glave, koja je podložna mnogim stvarima, pa nam zamagljuje stvari, bolje od srca, koje je često puta tako krhko, pa nam jednostavno ne dozvoljava...
Tijelo zna i osjeća. Dodir zaista liječi.
I ponekad je najprirodniji, mada ga nismo osjetili dugo. A ponekad iznenađujuće drugačiji, s nekim, koga znamo jako dugo.
Ne podržava potrošnost, kao ponavljane riječi. Koje možda i želimo čuti.
I ja uvijek, kao da visim negdje između sebe i svojih rubova, uvijek na granici, uvijek na početku i kraju. Pa počinjem i završavam u isto vrijeme.
Pa se odlučujem pustiti i preskočiti cijelu abecedu, sve riječi i rečenice, izlizane fraze i ponavljane parole, da napokon dođem do saznanja, da samo dodir, ima onu snagu, koju nema ništa drugo..
I znam, da ću se s onim nekim, koga mislim da ću uvijek na neki način voljeti, još mnogo puta sastajati i rastajati, i znam da ću se ponovo vraćati na neke početke, uvijek pomalo drugačije, tražeći možda neki novi način..
Ali znam, da iako sam riječ i satkana od njih, da će u meni, oko mene i iznad mene, uvijek pobjeđivati ...
ruka u ruci, tetovaža na koži, prsti u kosi, tijelo koje osjeća jače, od bilo kojeg slova..
- 16:22 -