nedjelja, 25.05.2014.
Samo moja priča pod kožom...
"We write to taste life twise, in the moment, and in retrospect"
ANAIS NIN
.......
Kada razmišljam, ne mogu često dokučiti, zašto sam neke posebne trenutke, voljenja, ljude, sve one ponekad banalne ali meni tako značajne situacije, kao i one životno važne, morala zapisati. Kao da će postati manje važne, ako ne ostane trag. Kao da sam se bojala, da će izblijediti njihov miris, težina, značaj, ako ih ne spakiram u škrinjicu od riječi. Jer, mislila sam, da ću se često vraćati. No, nisam.
Mislila sam da će ti trenuci, koja ostaju pod kožom, u kostima, u svakom djeliću tijela, ostati potpuno tu, ako im dam oblik. U riječima.
Ali oni su svejedno tu. U kosi, u trepavicama, istetovirani nevidljivim bojama, na određenim mjestima na tijelu.
Poznajem sve bolje svoje tijelo. Znam svaku crticu, najsitniji ožiljak i znam unaprijed, kada će boljeti.
Mnoge stvari mogu već predvidjeti. Mnoge stvari postaju sve opipljivije.
Samo im se mijenja oblik, tekstura postaje grublja, a nekima nježnija.
Mirisi su intenzivniji pred kišu. Srce jače lupa okupano suncem.
Mnoge stvari jače i bolje vidim, kada ih ispišem. Valjda zato slikari slikaju slike.
I ponekad se ne mogu načuditi trenutku i riječima, koji su proizašle iz njega. Jer..to je ipak samo osjećaj.
Razlika je samo u intenzitetu. Možda u nekoj suludoj slučajnosti, u sinkronicitetu, koji se dogodio.
Dok sam planirala nešto sasvim drugo.
......
Za sve one bolne, mislila sam da ću, ispisivajući ih, poništiti ih. Nemoguće, koliko god se ponekad nadamo. Mada se bolje osjećamo.
Prazan ekran, kao da vuče, da se na njemu ostavi poneki trag.
Čula sam mnoge tužne priče ovih dana. Priče koje su izazvale, samo šutnju u meni.
Kada bih i poželjela, mislim da ne bih znala naći riječi, da ih opišem.
Preintenzivno, pretužno, realnost koja ne bira lijepe mirise.
Samo sivilo, samo gorak okus usamljenosti.
Usamljenosti koja postaje sve opipljivija.
Ponekad mislim da je svijet, zaista sve luđi. I da ljudi, više nisu ljudi. Samo hodajuće ploče bez savjesti, emocija, ljudskosti.
Bez svojih lijepih priča.
Što će pričati svojoj djeci?
Ništa, jer su zaboravili da postoje.
....
Znam samo da želim jednom, pričati svojoj djeci.
Mnoge lijepe, tople i hrabre priče. Moje. Naše.
Možda neće sve imati happy end i znam da mnoge neće biti bajkovite, ali znam da će biti opipljive.
Pune života i borbenosti.
I znam da će biti s dušom...
I znam da će im ostati...pod kožom...
- 18:12 -
