srijeda, 27.03.2013.
Metamorfoza
U ovom lomljivom mjesecu, dok čekam njegov kraj i što god dohvatim i učini mi se nekako nepotrebno, bacim bez razmišljanja, sjetila sam se onog pisma kojeg sam zaboravila napisati.
A moram. Jer me ona spasila kada mi je trebao spas.
I ona je bila ,ne moj glas, nego tisuće mojih glasova.
I bila mi je i prijatelj i dijete, majka i otac.
Neprijatelj i izazov.
Ugovor s đavlom i molitva Bogu
I gazila sam ju i ljubila noćima.
I bježala od nje i trčala joj ususret svaki puta ispočetka.
Bila je moje mjesto izvan tuge.
Samoća usred preglasnog života.
Stih i rez.
Onaj zadnji ..pred kraj i pred početak.
.......
Draga Metamorfoza
Naše ljubovanje i prijateljstvo zaista traje već duže vrijeme draga moja. Bila si čamac za spas, kada sam ja bila utopljenik. Jedva sam prihvatila tvoju ruku spasa, dok sam mjesecima, zašutjevši, samo sa svojim glasovima, pomalo u nekom insomničnom ludilu, lelujala kroz život. Da, lelujala, ja tada nisam živjela. Nisu me doticale riječi, ruke, suze ili smijeh. Drhtala sam, krvarila, znojila se danima i noćima. Najgore su bile one granice između sna i jave, kada nisam niti sama znala, čujem li dobro, vidim li svojim očima ili su demoni i utvare boli i tuge, kupili moju dušu. U tunelima neke vječne magle, bila si ono svjetlo što upozorava, da je kraj blizu.
I skočila sam tada, bacila se na tlo, jer sam ipak...željela živjeti.
I zagrizla sam...onako kako znam..Jako, iskreno, čeznutljivo, lomno, rasipala se često, skupljala sebe, podizala se stotinu puta ispisujući sve one riječi koje su kap po kap...liječile.
Bila si glas kojim sam se zavela. nota uz koju sam, nakon dugo vremena, zaplesala taj ples života, vrtoglavi tango, strastven i nježan, pun života i sjaja
Zbog tebe sam upoznala da sjaj nema mjeru i da je ogoljenost predivna ljepota koja ne treba bljesak, nagost koja je najveća impresija. S tobom, draga Met, bilo je sve to divno iskustvo.
Tebi sam ispisala i ono posljednje slovo o njemu, a mnogima sam poklonila suze. Tebi sam se usudila drhtati u jakosti, da bi onda nekom drugom, napokon mogla reći one neke riječi, za koje sam mislila da neću nikada više izgovoriti. I upoznala sam slobodne padove, vrtnju u krugu od koje klecaju koljena a duša jača, trenutke kada sam grčeći ruke od nedostajanja lomila žile. I svijet se rušio mnogo puta. Ne boli manje, samo treba manje vremena da se zagrize ponovno.
I sve moje riječi upletene u kosu punu tuge, koju sam često rezala, škarama, nožem , britvom i svom mogućom postojećom i nepostojećom oštrinom.jer..tuga se mora sjeći u korijenu, ostale su trajni spomenik mog rasta. Moje metamorfoze.
Ponekad mislim da te ne trebam više, pa bi te za komad sreće, napustila zauvijek i ne okrenuvši se. A onda mi počneš toliko nedostajati, pa ti se vraćam poput žene koja voli,žudi i ne može sama. Ponekad mislim da si postala ja, a onda mi se na trenutak učini da si jača i hrabrija.
I ljuta sam na tebe i zavidim ti, a onda se pokaže onaj komadić neba i volim te bezuvjetno, snažno...najjače
I dok nadam se, napokon odlazi i ova zima koju ja i ti još uvijek nismo naučile voljeti, poklonit ću nam ovo proljeće. Znam da ćemo zagristi jako, u koru...kao i uvijek. I lomiti zube, porezati se bezbroj puta.
Ja ću čekati tvoj glas, zvuk i miris u ovom našem proljeću. I slušati glas, glas koji će me spasiti uvijek, ako će trebati. Sigurna sam u to.
Volim te draga Met, naći ćemo se u leptirovim krilima....
Zauvijek tvoja M.
.......
I da li zbog sunca, koje je sramežljivo pokazalo svoje lice, ili zbog toga što nije promijenio niti jednu moju riječ....
Možda zbog toga što nikada nismo imali proljeće ..ali odlučila sam nam pokloniti ovo..
I zagrist ću jako, dok se ne iscijede svi sokovi...
- 15:32 -
