srijeda, 14.09.2011.
Časno je biti roditelj
Po struci sam odgojitelj predškolske djece iliti teta u vrtiću. Mada mnogi misle a to jako dobro znam iz vlastitog iskustva ,da je to lagodan i bezbrižan posao gdje teta cijeli dan sjedi i čuva djecu, mogu reći da je to odgovoran, fizički i psihički težak posao, gdje se svakodnevno radi u grupama sa tridesetak ili čak više predškolske djece . Radila sam godinama u takvim grupama gdje sam svaki dan prolijevala krv, znoj i suze...doslovno, bez pretjerivanja. No to je unatoč svemu lijep i nadasve inspirativan posao, ako promijenimo perspektivu i prihvatimo činjenicu da smo tu da usmjerimo djecu, potaknemo ih da budu i pronađu ono najbolje što jesu i mogu biti . Kroz djecu učimo i mi sami, to je dvosmjeran proces preobrazbe i učenja.
No, unatoč tome...mislim da nema odgovornije i teže, ali i ljepše i preobražavajuće uloge na svijetu nego što je biti roditeljem. Za to zanimanje nema škole mada mi se često puta čini da bi ju trebalo uvesti.Postoje danas već raznorazne radionice, seminari, knjige o roditeljstvu, no čini mi se da je to nekako in...pa se ide iz tog razloga.
Većina nas bi naravno željala biti kvalitetan, strpljiv, mudar, smiren i usmjeravajući roditelj, uvijek prepun ljubavi.Zbog velike zbrke koja je svugdje oko nas, jurnjave za poslom i svih onih svakodnevnih obaveza, počeli smo sve više koristiti termin kvalitetno vrijeme. To mi je nekako iritantno, jer mi se čini da tada u onih sat ili dva vremena, ljudi žele utrpati toliko toga da se jadna djeca osjećaju izgubljenima.Ili postoje drugi...oni koji po cijele dane razvažaju svoju djecu na mali milion slobodnih aktivnosti , tako da dijete vjerojatno više ne zna kamo ga voze kada ga stave u auto.Takvi roditelji zaboravljaju da se od kvantitete gubi kvaliteta.
Postoje roditelji, a sve ih je više, koji svoju djecu uzdižu u nebesa, jer naravno..njihovo dijete je najpametnije i sve naj, naj....i takvi, bez imalo objektivnosti i realnosti, štiteći beskompromisno svoje naj dijete od svijeta u kojem živimo, čine djetetu naravno veliku štetu. Takvo dijete ne može postati realni promatrač ali i sudionik u stvarnom životu.
Postoje i oni a i njih je užasno puno, na moju veliku žalost, kojima je vlastito dijete jedan veliki problem. Kada govore o svojoj djeci, možete ih čuti....izluđuje me, nemogući su, ne znam šta da radim, poludit ću...itd. itd.Nikada neću zaboraviti kada smo u vrtiću u kojem sam radila uveli popodnevnu, tj. večernju smjenu do deset sati navečer, naravno za djecu čiji roditelji rade popodne. Postalo je jako popularno dovoditi djecu popodne ili navečer da bi se svakodnevno ispijale kave, gledalo kod kuće serije, išlo kozmetičarki, frizerki ili tome slično.To su roditelji kojima vlastita djeca smetaju, ona su za njih teret.
Ne mislim za sebe da sam predobar ili fantastičan roditelj, znam da se trudim i da dajem sve od sebe.
Kada nas je prije godinu i pol, bivši muž napustio, a ubrzo zatim prekinuo svaki kontakt sa mnom i sa moje dvije kćeri, svijet mi se rušio. Kakav se to klik dogodi ljudima da se odreknu vlastite djece, nikada mi neće biti jasno.Mislim da je to nešto najniže što se čovjeku može dogoditi.No, to nije tema ovog posta.
Kako ću dalje, hoću li moći, hoću li uspjeti sama....bila su pitanja koja su mi se neprestano vrtila. Nisam spavala niti jela mjesecima. No....život teče dalje. Odlučila sam živjeti iz dana u dan...korak po korak.Ne razmišljati previše o nekoj daljoj budućnosti.Pokušati naći nešto lijepo u svakom danu...bar jedan osmijeh, radost na licu moje djece, lijepi sunčani dan....odlučila sam živjeti sada i ovdje.Promijenila sam pogled, perspektivu...
Kada ste se zadnji put smijali sa svojom djecom do suza, kada ste s njima skakali do iznemoglosti, plesali dok vas svaki dio tijela nije zabolio? Kada ste im dozvolili da zaista budu ono što jesu, ne namećući im svoja uvjerenja, stavove, mišljenja, kada ste im dozvolili da budu potpuno svoji? Da li im dozvoljavate da uče svojim iskustvom, na svojim greškama, da izabiru svoj put, ali i da otrpe posljedice za svoje loše izbore, te tako uče o odgovornosti?? Da li vas ikada vide da uživate u životu,. da zaista uživate u naoko malim ali divnim sitnicama života....?
Da li im dozvoljavate da vide i drugu stranu života, da li im iskreno kažete da ste tužni ili skrivate suze od njih?
Da li potičete njihovu individualnost ili ih odgajate da budu samo dio mase koja ne razmišlja svojom glavom...?
Trudim se živjeti tako sa svojom djecom. Imam kao i svi, predivnih , ali i onih loših dana....to je život.
Nemam slobodnih vikenda , poslijepodneva, slobodno ljeto ili slično kao druge razvedene žene....ali mislim da ništa ne gubim...naprotiv....gubi onaj koji ih ne gleda kako odrastaju. Ja samo dobivam....predivan, ispunjen i bogat život.
Naša djeca su ogledalo nas samih. Biti roditelj je dvosmjeran proces u kojem smo i učitelji i oni koji uče, mijenjaju se....
Kada sam razmišljala zašto mi je starija kćer tako tvrdoglava, shvatila sam da je to zato što se trebam naučiti strpljenju.Isto tako znam da mi je mlađa kćer tako pričljiva, ponekad rekli bi ljudi naporna, zato da naučim slušati i promatrati bez puno riječi.
Razmislimo zato mi ,kojima je dodijeljena ta časna uloga biti roditelj....koliko ju časno ispunjavamo i da li smo dostojni tog imena.I... budimo ponekad djeca...oni su jako dobri učitelji.Smijmo se s njima, skačimo i plešimo između ostalog....život je ipak igra.
Za Luciju i Doru....moje dvije inspiracije....
- 13:38 -
Komentari (35) - Isprintaj - #
