ponedjeljak, 18.04.2011.
Dok je travanj nježno brisao moje suze...
Godišnjica erupcije boli...
divljeg i pomahnitalog
vulkana nestajanja...
bio je travanj...
lepršavi lahor nevidljivog početka
buđenja i postojanja...
Pljusak isplakanih suza
i onih nikada neisplakanih
pomiješanih s kišom
oslobođenja...
i skidanja maglovitih slojeva...
Nemogućnost pogleda...
u vlastiti odraz,
koji mi nije zračio privlačnošću
i nije me privlačio da mu se vraćam...
ali vraćao me najupornije
poput udaraca...
mojoj boli...
Ali...travanj je nekako znao...
jutarnji povjetarac...
i svi oni pupovi nove sreće
koja tek treba ...da se otkrije...
negdje putem...slučajno
i svo zelenilo i bjelina voćaka u novom sjaju
sjaju početka...
I brisao je polako..
i najnježnije na svijetu
poput najodanijeg ljubavnika
sve moje suze...
milujući me toplinom
i dahom jutarnje rose
i šapćući mi najtiše,
jedva čujno...
oprosti si...oprosti sebi...
I vraćajući se svom odrazu
koji me sada zvao
da mu se predam...
da utonem u taj pogled ...
djevojčice i žene...
da pogledam u strah...
i u hrabrost...
da se prepustim radosti...
i da prigrlim svoju tugu
I dajući mi snagu ...
da uhvatim
tek poneku čežnju...
boje vanilije...
i mirise izgubljenih krila
...cjelivao je moje suze...
pretvarajući ih u čaroliju života...
.
- 21:44 -
Komentari (23) - Isprintaj - #
