srijeda, 03.11.2010.
Iscjeljenje
Iscjeljenje....danas možda i prečesto korištena riječ. Ljudi traže fizičko, psihičko ili duhovno iscjeljenje i u grozničavoj potrazi za tim, priklanjaju se raznim vjerskim zajednicama, yogi, meditaciji , reikiju, bioenergiji , meditaciji, afirmacijama i mnogim drugim sličnim stvarima.Da li zaista postoje ljudi koji imaju određene darove ili se više radi o placebo efektu, sugestiji...to su pitanja koja su me uvijek zaokupljala.Zahvaljujući mojoj prijateljici, bila sam pozvana na radionicu iscjeliteljice Marie Brooks .Iscjeliteljica i Sveta šamanka...tako se naziva.Više iz znatiželje, jer sam oduvijek pomalo skeptična prema takvim stvarima, odlučila sam otići i zaista mi je drago zbog toga.Tema je bila otpuštanje negativnih emocija, što me dodatno zaintrigiralo.Radionica kao takva, klasika....meditacija u grupi, afirmacije, razgovor o doživljaju tijekom meditacije, ali određeni trenuci su me dodirnuli.Kao prvo, njena pojava.Sasvim jednostavna žena, fizički ali i u razgovoru, nasmijana, vedra ali isto tako puna neke odlučnosti i odvažnosti.Kao da je unaprijed čvrsto odlučila izvuči iz svakoga od nas ono što nam najviše treba maknuti.Teret koji nosimo a ne želimo ga više nositi.Iznenadilo me a također i oduševilo, što osim par uvodnih rečenica o sebi, sebe više nije gotovo niti spomenula.Potpuno se posvetila nama, našim osjećajima, pitanjima i mislima.Dodir joj je bio zaista nježan i blag, ali i čvrst u namjeri da preuzme našu ljutnju,bijes...naš krik.Na kraju dana je zaigrano zaplesala pokretima poput malog, nestašnog djeteta, prirodnim pokretima koje dugo nisam vidjela u odrasle osobe.Zračila je....zaista je zračila.Zračila je mirom, mudrošću, prirodnošću, ljubavlju, ali najviše me se dojmilo što je iz nje zračila namjera i odlučnost da živi potpuno, da ne gubi niti jednu minutu svog dragocjenog života u ljutnji, strahu, bijesu, pa čak i boli.Sve su to prirodna stanja kroz koja prolazimo u životu, jer ako ne spoznamo bol, kako bi znali cijeniti radost, ako ne spoznamo ljutnju, kako bi se samo mogli radovati onoj prekrasnoj slobodi od ljutnje, kada joj odlučimo reći NE. Kažu da je za mnoge stvari u životu ključna stvar da prođe vrijeme ali ja mislim da je puno više na nama nego na vremenu.Kada odlučimo živjeti oslobođeni od nekih stvari, kada osjetimo tu prekrasnu slobodu da budemo svoji, bez straha, ljutnje na bilo koga, pa čak i na one koji su nas strašno povrijedili, mislim da od te odluke počinje naše pravo iscjeljenje.I nastavlja se kada svakoga dana nastojimo živjeti u skladu s tom odlukom.Mislim da svaki takav čovjek tada počinje zračiti nekom neodoljivom privlačnošću, ljubavlju prema životu i znanjem kako kvalitetno živjeti ovaj život. Ono što je za mene istina , ne mora naravno biti za nekoga drugoga, svi smo jedinstveni i zato prekrasni u toj našoj individualnosti, ali ima li veće istine od ljubavi prema životu....I zato , ja zaista otpuštam i donosim odluku da odustajem.Odustajem od ljutnje, zamjeranja, osuđivanja i sličnih stvari zbog kojih ne živim potpun život u ljubavi i skladu.Odluka je na nama.
- 00:00 -
