makadam
|
u kupaonici šalicu perem sapunom. sve manje razumijem te nijanse dnevnog konzumerizma: deterđtente i ostala Sredstva. jer, posuda za piće nužno mi je hitna: na proizvod me tjera žurba! jer ja moram utaškati stvarnost dok me podsjeća koliko sam stvarno stvarna. jer ja se moram uljuljkati u neki san bez crvenih računa, trulih vladanja i bezgranične ljubavi ograničene granicama. i tako, kao da je posve banalan, u svetištu moje intime multifunkcionalni aspekt svemira sazriva kao gljivica. hah, kako i ono najdublje spoznajemo bosi na keramičkim pločicama, pazeći da ne skliznemo niz mahovinu mentalnog nehigijenizma! moja ženo, pomiri se: makadam je naša cesta. i ako te tko pita, sjever je tamo gdje je mahovina. |
biti čovjek, ili čovo?
|
trebalo bi posaditi cvijeće u rakiju. tako je mislio zaratustra, a ne sumnjam - i nietzsche. radikalno preispitati boga travama, njihovom važnošću za opstanak. smiješno je razmišljati o smislu života istovremeno misleći da to možda nije najvažnija stvar. kako je samo divan danas bio zalazak sunca. maglica se obgrlila površinom mora i učinila otoke vanovozemaljskim. i nema veze što je ta riječ izmišljena. znaš točno na kakvu atmosferu pomišljam. onu koja nam je samo u mislima. jer nešto nas spriječava da parkiramo u tracima za hitan slučaj i preusmjerimo život na glavnu cestu. ljudskost, možda? |
|
to je prostor od središta zjenica do horizonta u kojem ne prestaje privrženost vječnosti srca i ljubavi u njemu |
filozofija regularnog
|
eksplozija svjetla, raskinute riječi, mogućnost, i 'ne' što vreba u nepoznatom. narančasti grad, vatreni požari, bljesak i sljepilo što sjaji u blizinama. pokojna sjećanja, obećana budućnost međuprostor, i fiks što titra između vrit i mimo. divertirana odlučnost, predomišljena postojanost, okolnosti i 'ne' što vreba u svakoj mogućnosti. sasvim običan dan, iz svih perspektiva previše je razmišljao da se zadrži dulje od trajanja, kao i obično - sve je gotovo. |
suočenje
|
čekali smo ukoričene listove, a nismo bili pisci. ja sam željela napisati priču o nama, ali je nisam imala u rukama. ti si želio dirnuti ritam za nas, ali ga nisi pokrenuo u prstima. spojeni kao stranica dva puta posred središta, nismo se mogli bezbolno odvojiti u drugim dimenzijama. listovi tvog identiteta u mojim ludavicama: kakva ti je slika, da li si jednako lijepa pojava kao ona koju ćutim? da li si jednako jednostavan čovjek kojeg čekam? tiktaktiktaktiktak ja nisam ista i nemam smisla da ti to priznam: nisam bila pisac i nisam te zamišljala kao bubnjara, nije bilo nikoga dok je vrijeme prolazilo pokraj nas, sanjam tvoje poljupce i moje dlanove raširene ispred mjeseca: hoćemo li se prepoznati ili ćemo biti stranci izgubljeni u vlastitim snovima? |
posve objektivan pogled na stvarnost
|
onda kada se sve počelo događati nestali su datumi i sati, samo otkucaji srca ostali su na mjestu koje nismo znali kako nazvati... zašto nam je ime bilo toliko važno, to je bilo nemoguće spoznati u svijetu vila i vilenjaka i drveća koje gleda a ne govori. u prirodi znala sam unaprijed sve što će se desiti pored očekivnja kojim se nisam znala u lice nasmijati, a trebala sam... ja... ili barem izdanak trave u pijesku, jer važno se nasmijati. sada sve traje i mi ponovo učimo iste lekcije: biti mekani, biti podatni, biti cijeli u vlastitom davanju, svemir je takav - on ne odustaje dok se ne ostvari, samo je nama to preostalo naučiti. manim se večeras patetike, samo onako prostodušno volim te. |
svitanje
|
pred sumrak nacrtajmo krug u prozoru na horizontu kao točak bicikla pustimo završene cjeline niz ekvator možda artist na žici stati će na loptu na drugoj strani svemira poroditi sunce, obećana svjetlost uvijek se vraća poslije sumraka |
crescendo šapata
|
šapnuti ljubav, zašto?, kada ju možeš vrisnuti, zaurlati, odjeknuti u beskonačnost, i njome letiti, zašto onda tek ispod glasa, stidljivih misli i pred sobom krišom o njoj govoriti? zašto ne reći cijelom svijetu za koliko smo mnogo sposobni, više od šaptanja? |
nepamtljiva ili kako treba
|
zašutati očima samo ti znaš čuti stope kako nestaju u pijesku prema plimi koja će ih zamesti mjesečevom prašinom dok narančasti odsjaj igra sjena na licu kamena zidovi ulica šute, znakovito nema se što reći i čemu trošiti riječi, kad slušati pokret u crnim tijelima što koračaju pred varkom zna svaka neistina? kasno je, i borove iglice sve su već pale, zaustaviti se na tren i gledati u daljinu, progutati i ići dalje. |
rastanak (po kratkom postupku)
|
i tako sam zaboravila da me možda voliš. i tako je padao sjeverni pol po mojoj šoferšajbi. i tako sam dala previše prijateljstva i sad se osjećam prazna. oblaci su se nabrali večeras, iako su suknje izašle iz mode. nebo ne pamti trendove, ono se ponavlja bez straha i srama. kiša se prosipa kao da je prvi put i sve što u zjenama možeš pronaći je divljenje upornosti. kada od svemira tražiš, on koketira i pravi da se premišlja. ne mo'š sa svemirom doći u nejasnom do jasnoga. sa stopalima u blatu nema ukorijenjenih života, samo je mekša svakodnevnica. bolja prema porama. upij me, ovako plitku: samo poslušaj: šuti august nakon četri mjeseca, i svakom plimom među mijenama kopno uroni u malo više mora i kristali soli na kamenju malo više skupe jagodice okusa, svakom plimom ocean nam se približi i onda nestajemo, kad nas opere pun mjesec više nas nema, nema. jednostavno živi s tim. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.