glas rukopisa
|
trebalo bi šutjeti kad se nema što za reći. trebalo bi ne ciljati trenutke da se poslože. kao 3:03, naprimjer. trebalo bi smanjiti pušenje. zbog troškova, ako ičega. strašno je, psssst, znam: i onda mi kažu da je dosadno citirati druge. jer ja svaki put kad inventiram što se točno nalazi u mojoj glavi, shvatim da je najpametnije ponoviti tuđu misao (italics). i ne mogu vjerovati da postoje ljudi koji misle da bih se ja(!) trebala vlastoguko izraziti. da bih trebala verbalizirati sve ono o čemu razmišljam? pa kakvi su to ljudi?? kako tako misle?? jer trebalo bi šutjeti kad ne promisliš. trebalo bi ne sve promišljati. trebalo bi ostati mlad svakog trena... nekako je lakše tako... nekako je najlakše tako. (italics) |
ostani s nemogućim
|
eh da, fali mi žena koja će ruke pomireno skrasiti na čelu, i viriti kroz poluspuštene kapke na makedonskom, da na makedonskom (čujem da je prelijep) majka priča o ohridu i onda modernim branama, ja ponajbolje poznajem sarkazam (ta je bezvremenska) i amaro, amar... voljeti... a mar... moru... e baš tako, o! eh da, fali mi žena koje će ruke pomireno skrasiti na čelu, ja uvijek nešto petljam s palcima i ne znam biti mirna u trenucima mira (po tome se poznajemo, zar ne?) ostani moja fatamorgana, molim te, ostani moguć s nemogućima. |
:-) samo takva
|
nema tužnih misli, niti onih sretnih. sad sama sebi zvučim kao sartre na apsintu. možda bi pomoglo. mrzim lijegati na počinak sama. mislim, mogla bih i umrijeti, tko bi znao? (dok me ne namirišu, kako bi rekla birdget jones, omiljena junakinja kojoj ne želim nalikovati iako znam da ona jesam!) iz tih razloga se, eto, ili osjećam kao sartre ili mi fali apsinta. čudno je mjesto na koje dolazi točka, kada se osjećamo kao da tu može biti i mjesto zareza. pogledaj kroz prozor, malena. pogledaj kroz prozor, malena. |
interp koher
|
crtam danas osmijehe: na nebu, u jabukama, po jockerima: svijet se smješi! sva su pitanja danas sudbinska: njima osmjesi najviše trebaju! čemu se brinuti oko onoga što ne znaš što znači? osvetoljubivost: to, bože, možeš na sebe uzeti: hvala! |
nešto na tragu normalnosti
|
ne možeš željeti žrtvu da se desi kao čudo bez da si voljan prinjeti žrtvu kao čudo ta horizontalna gravitacija drži nas u ravnoteži kad je najvažnije ostati na nogama u iluziji samo ne povjerovati da je stvarna |
prisilna
|
pogled kroz prozor je bordo na rubovima i tamno crn u sredini noći je mrak i onda kada u bijelom svjetluca nešto čije sam ime sad zaboravila odazvati se praznini ovih sati u boji ili se praviti da ništa ne čuješ pa ni tišinu u vlastitoj glavi koje je bolje i da li se teorija relativnosti odnosi i na neopipljivosti kao moral premda i sama ideja zvuči malo suludo je živjeti bez da proživiš, jel. |
pjesma za čovjeka
|
večeras ću leći prekasno kao i obično prekasno za šta uopće ako zaspem poslije snova uvijek me malo grize savjest u pozadini mislim na to sve dok se ne trznem moleći da je prerano, činiš li i ti to, čovječe ili se to samo ja libim svakog novog dana ne želeći ga provesti daleko od svog sna u snu ili na javi, činiš li i ti to, čovječe? |
kapetanov dnevnik, pg: this one
|
da, prozori moraju ostati otvoreni i kroz oluju. ne smijem popustiti sitničavosti. dani mirišu na zatišje pred buru. dok im vjerujem da ih nema u trenutku, jasno mi je da se mijenjam, potpuno. da se nešto značajno događa i da nema potrebe da se pokušavam oduprijeti. gledati sa strane: čudna vremena za najbolje rješenje. jesu li ti oči zelene ili šućmuraste? na koliko bi jezika iste riječi posve drugačije zvučale? razgovaraj samnom, molim te. zašto mi riječi toliko znače: možda zbog jasnoće smisla. postane uobličeniji kad se eter pretvori u slova. moraš reći više od "hvala" da bi rekao nešto kao sve. zar se uvijek ne čini da je najbolje zaustaviti rat? želim vidjeti paralelne stvarnosti, i bilo bi mi dovoljno biti samo pasivni promatrač: znam, čini se tako jednostavno, ali svako promatranje jedan je od novih života. am i running out? |
zamisli bazen bez svjetlosti
|
opet u mojoj kupaoni shvatila sam danas da kupati se u prostoru bez prozora jednostavno nije isto kao biti negdje vani ili s prozorima, za nešto u tom kupanju treba svjetlost, možda za amigdalu ili hipokampus? |
improvizirani solo
|
zadivljuje vjetar tako glasan i na svakom prozoru na putu nećeš se pozdraviti večeras, zar ne? pitanje kao promaja čini nemir u srcu i glavu počne treperiti na tako zemaljski način, osjećam se bliska vlastitom svemiru. |
brzina života
|
što smo ono htjeli biti kad smo jednom bili, ludi, možda? što smo ono mogli biti da smo samo jednom bili hrabri, možda? što ono sve jesmo jer je davno prošlo jednom, možda? i brže nego što misliš. |
nepamtimarhaizme
|
nemirno smiren suočen sa mogućnosću izbora nemoćno mogu da se ne razumem što reći djetetu koje pita što je to dobro što odgovoriti sebi kada ne znam kako da slažem mogućnost izbora potpiruje nemirima male trbušne leptiriće kao uzbuđenje |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.