nema tužnih misli, niti onih sretnih.
sad sama sebi zvučim kao sartre na apsintu.
možda bi pomoglo.
mrzim lijegati na počinak sama.
mislim, mogla bih i umrijeti,
tko bi znao?
(dok me ne namirišu, kako bi rekla
birdget jones, omiljena junakinja
kojoj ne želim nalikovati iako znam da ona jesam!)
iz tih razloga se, eto,
ili osjećam kao sartre ili mi fali apsinta.
čudno je mjesto na koje dolazi točka, kada se osjećamo
kao da tu može biti i mjesto zareza.
pogledaj kroz prozor, malena.
pogledaj kroz prozor, malena.
Post je objavljen 26.09.2009. u 22:43 sati.