|
eh da, fali mi žena koja će ruke pomireno skrasiti na čelu, i viriti kroz poluspuštene kapke na makedonskom, da na makedonskom (čujem da je prelijep) majka priča o ohridu i onda modernim branama, ja ponajbolje poznajem sarkazam (ta je bezvremenska) i amaro, amar... voljeti... a mar... moru... e baš tako, o! eh da, fali mi žena koje će ruke pomireno skrasiti na čelu, ja uvijek nešto petljam s palcima i ne znam biti mirna u trenucima mira (po tome se poznajemo, zar ne?) ostani moja fatamorgana, molim te, ostani moguć s nemogućima. |