život boje željeza
promatrala sam brda pogledom koji je blijedio u daljinu trčala sam preko mora bosonogim mislima saplićući se u vlatima trave latice ispijene suncem u pergament zapisivale su komadiće moje kože kako se kovrđaju narančasto u dodiru s kisikom podsjećam se da dišem, da dišem, samo to |
iza podsvijesti lijevo pa par katova dolje
ne mogu zamisliti kako bi dva sunčeva sustava izgledala jedan pored drugog u nekom većem svemiru gdje ih stane i više od dva, poanta je da su razlike još veće nego između dva planeta, nepojmljivo različite, a ne zna se ni da postoje razlike pošto se ne zna ni za te sustave sve naizgled ide ok, s obzirom na dostupna znanja sve se čini kako treba, ali tko zna što je stvarno istina, tko zna koliko uopće toga ima za znat, mora bit da ništa nije onako kako se čini. |
TRAŽIM PARTNERA ZA YAMBANJE najviše smo voljeli šutjeti i bacati kockice (u napetu nepredvidljivost!), pili smo votku, ti čistu, ja uz zgnječene višnje, u kutu sobe siluete šansona svirale su Pariz na zidovima malog zadimljenog bara pepeljare prepune ispušenih čikova nalikovale su pustinjama negdje u nama odzvanjao je smijeh kao nemir na dnu fontane prepune želja očima nagriženim crveno od dima kao pogani kočijaši navijali smo vjerovali svatko svojim očima više nego riječima ovog drugoga, “hajmo! hajmo!” kockicama, množili 17 puta 4 neprestano iznova u - uvijek opet - 68!, onda si ti slušao mene dok sam pjevala naglas o životu ritma muzike za ples, o životu ljepšem od ovoga, gdje nam je čaša uvijek poluprazna – ili prazna! (češće), ipak rekao si kako nam u životu od ovog više ne treba (citat: ‘šta nam još treba?!’ , didaskalija: odlučno, afirmativno, retorički)) a onda si posegnuo za vodom, prosuo ju po stolu i za to optužio slomljen bokal, a ja sam razmišljala kako ti je auto dole sparkiran, skroz udesno, tik do zida i taman ispred susjedovih koza, i tada je odjednom sve imalo smisla – sve i svatko ima svoje mjesto- naše mora da je za velikim bijelim plastičnim stolom ispred kuće na terasi prepunoj sunca, gdje nas more stvari kao izbor muzike, kompozicija fotografija i ponašanje kockica, a ne neka obaveza, račun ili potreba - nipošto!; ‘glupačo – eto ti karakterna osobina’, (citat, ti, jučer) a danas priznaj... dobro zvuči i kao lifestyle, jel de? |
|
On je projektirao Sunce I okacio ga o visoki nebeski strop; Zelio je ugrijati svijet sjajem plamtece vatre, Nepomican pod On je zelio. Njena sasusena vjerovanja sprzena Kao izblijedjela ljetna trava Bojom plamena obojala njene oci, I narancastim pogledom ona grije cestu istoka, Ona broji svoje koraje do Sunca. Njena koza tamni U oblaku prasine koji je nosi, Negdje daleko iza Oni cekaju sunce da se spusti, Blijedi kroz zivot. |
mental maps: igre sjećanja
|
jutros šarene čistine vješam suncu na vrhove očiju kao trepavice zaustavljene na ivicama razuzdanog treptaja: to je tunel za bijeg, poput prašine među stranicama neke knjige u bibljoteci velikog gatsbya boje dana utapaju se neprimjetno u porama kamena kroz pukotine svjetla i sjene moje se oči iskradaju u sjećanje kada sam onda curila žarko crvena po tvojim štirkano bijelim plahtama rasipala krvavim pogledom krhotine svojih sfumato-izmaštanih polomljenih želja u očima kojima sam susretala Jestvo koje Jest uvijek nanovo, zauvijek kao prvi put neprestano opet budna osjećam sebe poderano nadrealno - stvarno jutro nago pod tvojim plahtama isplakala sam u lice stvarnosti, ostavši suprotstavljena još samo samoj sebi, skrivena iza dlanova sastavljala sam nanovo rubikonovo lice mog pogleda, tada si rekao da te podsjećam na leptira koji prvi put slijeće na zatvoren pupoljak cvijeta, tragajući za čudesnom poznatosti već dodirnutih latica, on ne spoznaje sve različite pojavnosti Jednoga tek zarobljen u mreži vlastitih titraja moći će dosegnuti nepomičnost među krilima da ostane da spozna, poderano nadrealno - stvarno kako se dobro toga sjećam iako me onda kao vakum obuzela ta ideja mene kao leptira, jutros, ipak razmišljam o nekim posve drugim stvarima, koliko je lijepo sunce, koja je razlika između izlaska i zalaska, koliko učenja ima u vlastitim sjećanjima, koliko nastrano dobro može funkcionirati lotto-operatika spontanih sjećanja, uglavnom tako razmišljam, danas ne mislim previše o leptirima. i ne znam hoću li to jednom pamtiti ili ne. |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
PAMETNE: i u letu i u boji i naopačke
sve nijanse koje ne primjetimoipak postoje.
***
ako imaš hrabrosti za pitanje, imaj i za odgovor
***
jedino treba odlučiti: mrziti ili ne mrziti cijeli svijet?
***
ja nisam baš za lažni moral; više sam za nemoral.
***
prelako je ovih dana svemir uzeti zaozbiljno, stvarno.
***
jer kada se i posljednje laži obistine, preostat će nam jedino istina.
***
moja prostranstva su moji zatvori.
***
voljeti... dovoljno ili ne?
dovoljno, kako nije. kad nije.
***
opstati! ah, kako zabavan
zadatak.
***
on je čovjek koji će reći:
'ti si kao ocean'.