najviše smo voljeli
šutjeti i bacati kockice
(u napetu nepredvidljivost!),
pili smo votku,
ti čistu, ja uz zgnječene višnje,
u kutu sobe
siluete šansona svirale su Pariz
na zidovima malog zadimljenog bara
pepeljare prepune ispušenih čikova
nalikovale su pustinjama
negdje u nama
odzvanjao je smijeh
kao nemir na dnu fontane prepune želja
očima nagriženim crveno od dima
kao pogani kočijaši navijali smo
vjerovali svatko svojim očima
više nego riječima ovog drugoga,
“hajmo! hajmo!” kockicama,
množili 17 puta 4 neprestano iznova
u - uvijek opet - 68!,
onda si ti slušao mene dok sam pjevala naglas
o životu ritma muzike za ples,
o životu ljepšem od ovoga,
gdje nam je čaša uvijek poluprazna
– ili prazna! (češće),
ipak
rekao si kako nam u životu
od ovog više ne treba
(citat: ‘šta nam još treba?!’ ,
didaskalija: odlučno, afirmativno, retorički))
a onda si posegnuo za vodom,
prosuo ju po stolu i za to optužio slomljen bokal,
a ja sam razmišljala kako ti je auto dole sparkiran,
skroz udesno,
tik do zida i taman ispred susjedovih koza,
i tada je odjednom sve imalo smisla – sve i svatko ima svoje mjesto-
naše mora da je za velikim bijelim plastičnim stolom
ispred kuće na terasi prepunoj sunca,
gdje nas more stvari kao
izbor muzike, kompozicija fotografija i ponašanje kockica,
a ne neka obaveza, račun ili potreba
- nipošto!; ‘glupačo – eto ti karakterna osobina’,
(citat, ti, jučer)
a danas priznaj...
dobro zvuči i kao lifestyle, jel de?