TRAŽIM PARTNERA ZA YAMBANJE najviše smo voljeli šutjeti i bacati kockice (u napetu nepredvidljivost!), pili smo votku, ti čistu, ja uz zgnječene višnje, u kutu sobe siluete šansona svirale su Pariz na zidovima malog zadimljenog bara pepeljare prepune ispušenih čikova nalikovale su pustinjama negdje u nama odzvanjao je smijeh kao nemir na dnu fontane prepune želja očima nagriženim crveno od dima kao pogani kočijaši navijali smo vjerovali svatko svojim očima više nego riječima ovog drugoga, “hajmo! hajmo!” kockicama, množili 17 puta 4 neprestano iznova u - uvijek opet - 68!, onda si ti slušao mene dok sam pjevala naglas o životu ritma muzike za ples, o životu ljepšem od ovoga, gdje nam je čaša uvijek poluprazna – ili prazna! (češće), ipak rekao si kako nam u životu od ovog više ne treba (citat: ‘šta nam još treba?!’ , didaskalija: odlučno, afirmativno, retorički)) a onda si posegnuo za vodom, prosuo ju po stolu i za to optužio slomljen bokal, a ja sam razmišljala kako ti je auto dole sparkiran, skroz udesno, tik do zida i taman ispred susjedovih koza, i tada je odjednom sve imalo smisla – sve i svatko ima svoje mjesto- naše mora da je za velikim bijelim plastičnim stolom ispred kuće na terasi prepunoj sunca, gdje nas more stvari kao izbor muzike, kompozicija fotografija i ponašanje kockica, a ne neka obaveza, račun ili potreba - nipošto!; ‘glupačo – eto ti karakterna osobina’, (citat, ti, jučer) a danas priznaj... dobro zvuči i kao lifestyle, jel de? |