jutros
šarene čistine vješam suncu na vrhove očiju
kao trepavice zaustavljene na ivicama razuzdanog treptaja:
to je tunel za bijeg,
poput prašine među stranicama neke knjige u bibljoteci velikog gatsbya
boje dana utapaju se neprimjetno u porama kamena
kroz pukotine svjetla i sjene moje se oči iskradaju
u sjećanje
kada sam onda curila žarko crvena po tvojim štirkano bijelim plahtama rasipala krvavim pogledom krhotine svojih
sfumato-izmaštanih polomljenih želja
u očima
kojima sam susretala Jestvo koje Jest uvijek nanovo,
zauvijek kao prvi put neprestano opet budna
osjećam sebe
poderano nadrealno - stvarno
jutro nago pod tvojim plahtama isplakala sam u lice stvarnosti,
ostavši suprotstavljena još samo samoj sebi, skrivena iza dlanova
sastavljala sam nanovo rubikonovo lice mog pogleda,
tada si rekao da te podsjećam na leptira koji prvi put slijeće na zatvoren pupoljak cvijeta,
tragajući za čudesnom poznatosti već dodirnutih latica, on ne spoznaje sve različite pojavnosti Jednoga
tek zarobljen u mreži vlastitih titraja moći će dosegnuti nepomičnost među krilima
da ostane da spozna,
poderano nadrealno - stvarno
kako se dobro toga sjećam iako me onda kao vakum obuzela ta ideja mene kao leptira,
jutros,
ipak razmišljam o nekim posve drugim stvarima,
koliko je lijepo sunce, koja je razlika između izlaska i zalaska, koliko učenja ima u vlastitim sjećanjima,
koliko nastrano dobro može funkcionirati lotto-operatika spontanih sjećanja,
uglavnom tako razmišljam,
danas ne mislim previše o leptirima.