|
jutros šarene čistine vješam suncu na vrhove očiju kao trepavice zaustavljene na ivicama razuzdanog treptaja: to je tunel za bijeg, poput prašine među stranicama neke knjige u bibljoteci velikog gatsbya boje dana utapaju se neprimjetno u porama kamena kroz pukotine svjetla i sjene moje se oči iskradaju u sjećanje kada sam onda curila žarko crvena po tvojim štirkano bijelim plahtama rasipala krvavim pogledom krhotine svojih sfumato-izmaštanih polomljenih želja u očima kojima sam susretala Jestvo koje Jest uvijek nanovo, zauvijek kao prvi put neprestano opet budna osjećam sebe poderano nadrealno - stvarno jutro nago pod tvojim plahtama isplakala sam u lice stvarnosti, ostavši suprotstavljena još samo samoj sebi, skrivena iza dlanova sastavljala sam nanovo rubikonovo lice mog pogleda, tada si rekao da te podsjećam na leptira koji prvi put slijeće na zatvoren pupoljak cvijeta, tragajući za čudesnom poznatosti već dodirnutih latica, on ne spoznaje sve različite pojavnosti Jednoga tek zarobljen u mreži vlastitih titraja moći će dosegnuti nepomičnost među krilima da ostane da spozna, poderano nadrealno - stvarno kako se dobro toga sjećam iako me onda kao vakum obuzela ta ideja mene kao leptira, jutros, ipak razmišljam o nekim posve drugim stvarima, koliko je lijepo sunce, koja je razlika između izlaska i zalaska, koliko učenja ima u vlastitim sjećanjima, koliko nastrano dobro može funkcionirati lotto-operatika spontanih sjećanja, uglavnom tako razmišljam, danas ne mislim previše o leptirima. i ne znam hoću li to jednom pamtiti ili ne. |