Moralo je biti nešto u tome. Stigao sam na probu sa velik smješkomn na licu. Okej, lažem, nisam imao smješak ali bi osam veseli, što zapravo nisam bio ali sam bio dovoljno entuzijastičan da mi bude dobro, barem kada sam odlaio sa probe. Svirali smo, vikao sam, noga me boljela i ispadao sam iz ritma. Rekli bi mnogi, a ti znaju o čemu pričaju, da sam ispao iz forme. To nije teško napravit, ispast iz forme. Zapravo bilo kakva vrsta pada nije teška, što je šteta jer sam siguran da bi se u protivnom rađali veoma zanimljivi sportovi na tim olimpjskim igarama gdje nitko, izgleda, ne cjeni pad. Slobodni pad se cijeni, više manje iz rispekta prema ljudima koji su dovoljno ludi da se bace sa jebenog aviona. Ima nešto posebno u tome priključku u mozgu, o tom osiguraču koji taj dan iskoći i dopusti struju uma da ode u smjerove koji nebi smjeli proizvesti ideju da je bacanje sebe iza sviona nešto što bi trebali probati. Siguran sam da je zaniljivo iskustvo, tada kada napokon padneš, ali u međuvremenu mora da se osjećaš kao da ne pripadaš. Ko da si zalutao na krivu stranu tribina na nogometnom derbiju i svi te u plavom gledaju kako nosiš bijeli šal i pitaš se kojeg vraga sjediš tamo među njima. Tako je nekako u zraku tisuće metara od zemlje. Siguran sam da su ptice, sve one koje lete tako visoko, toliko zbunjen pojavom čovjeka u zraku da u tom trenu prestanu letiti jer im ista ona struja potakne isti onaj osigurać da iskoći i da se stvori ista ona pomisao kako bi bilo zanimljivo raditi apsolutno obrnuto nego što bi trebalo, jer se time, de fakto, borimo sa zakonima postojanja, jer su zakoni fizike pre zauzeti rušenjem čovjka sa neba, psovajući pritom, o je li tako i doma vise po stropovima. Ti isti stropovi, koji nisu očekivali da će biti spomenuti o ovom kompleksnom razmišljanju, kamoli ovom postu, sada su zbunjeni i razmišljaju o tome da se pretvore u pod, i sad su znatno zauzeti nagovarajući namještaj da se prebaci na njih, i mogu reći da imaju dobre argumente. Što ćeš dolje ako možeš skroz ovdje gore gdje ovaj vaš dole izgleda tako nisko. Parket se, međutim, izrazito naljutio i započeo defenzivu. Kako, matere ti, mislite ići gore na strop kada je ovdje vaše mjesto. Znate kako znamo da je ovdje vaše mjesto? Jer ste ostavili udubine na meni. Ogrebotine. Znate vi kolko košta popravak parketa? I baj de vej, zakoni fizike nalažu da sjednete na mene! Incidentno, tu istu rečenicu rekao je Jura obližnjim djevojkama u sobi do. Te je djevojke doveo iz kluba, i sada kada su odveć trijezne sjele na njegov namještaj, taj je isti namještaj ipak odlučio ostati dolje, i parket je bio zadovoljan. Stropovi, međutim, nisu, i odlučili su se guliti i ostaviti fleke od nepostojeće vode koja bi kao fol trebal dolaziti iz napuknute cijevi, koje nebi pukla da su zakoni fizike radili svoj posao, no kako je čovjek na početku priče i dalje padao, nisu imali vremena. Tjekom tog fenomena, dolje na planeti je sve dopušteno. Bacanje novčića u zrak, recimo, kako bi se kladili na koju će tranu pasti. Mnogi su bili znatno iznenađeni kada je tri puta za redom novčić pao na treću stranu. Taj je incident nekima doveo mnogo novaca i sada danima reproduciraju slične novčiće koje, kako je maloprije čovjek pao, sletivši nježno na livadu velikom padobranom, više to ne rade. Izgubili su sav svoj novac povlačivši novčiće iz trafika, što je bilo dobro, jer su njima neki kupovali cigarete... |
|
Ja sam kreditan čovjek. Napravljen od plastike sa malim čipom an vrhu. Ekam datum koji je svakim novim povlačenjem postaje manje bitan, samo proceduralna pogreška. Moja ideja je da zaboravim da trošim. Moja korist je da ne furam bakšiš u đepu. Iskorištavaju me velike i male ruke. Potpis je sve što stoji između moje iskrene ili lažne namjere. JA sam najvrijedniji komad plastike koji postoji. CDi, DVDi, ploće, svi bi me se posramili. Ne dolazim u šarenom paketu. Nemam barkod. Nemam cijenu. Život je vani a za sve ostalo sam ja. Sačinjen od slogana, navike i potrebe. Ja sam razlika između tih novih čizmica na displeju i punog frižidera. Ja sam ovih dana često u novinama. Kažu da sam najebo. Kažu puno toga. Samnom ne možete spavati ali vam mogu kupit seks. Ja nisam za voljeti ali me vole na valentinovo. Ja sam izum demokracije! Ja sam tvoj ekšn men, mali! Ja sam tvoja kuća za barbike! Ja sam tvoj auto, i muzika koju unutra slušaš! Ja sam, više manje, sve što vi niste. Ja sam pisana riječ novele u kojoj ste vi akteri. Ja sam sve oko vas. I dužni ste mi svaki jedan od vaših dana. Ne trebam vašu pičku, ne trebam vašu plavu kovertu, ne trebam prijevoz, nemam niš sitno, pardon, ja tvoj đepni bog, Mile! Al nisam vaše sir i vrhnje. Ja sam vaša navika, vaša cigareta. Zapalite me, drugovi, zapalite. Nota bene, 24 sata, došli ste na svoje. Ubijamo se na cesti. Sretni sad? Ste i dalje đabe?  |
|
U jedan dan stavljeni su koncerti u broju koji nadasve pokorava broj koncerata za čitavu sezonu. I to dobre muzike. I što reći? Ništa. Stati u red kod tvornice i stajati u njemu dok gnjili prema ulazu gdje mi obečana đabe piva kou nisam dobio jer nisam posjedovao žig. Čudno kako stvari koje trebaju žig obavijao sve veći teritorij. Više nije samo za faks, vozački, vojsku, poslove, kvake 22, već sada i za pive. Pitam se gjde je taj čovjek sa žigom i gdje je točno trebao otisnuti taj žig i kome sam ga trebao pokazati da bi dobio svoju đaba pivu koja ni je obećana sa mojih 20 kuna koje sam dao za upad u tvornicu gdje sam je trebao dobiti. Dabe. No dobro, i stanem ja na šank i objasne meni konobari ovu dilemu i kako nemam pravo na besploatnu pivu jer nisam označen svemogućim žigom, i velim ja pa super barem neću morat pit tuborg. I onda su me čudno pogledali, i onda sam ja čudno pogledao frižidere iza šanka, i onda su svi ti tuborzi koji su jedini bili na raspolaganju čudno pogledali mene, i onda sam uzeo jebeni tuborg. Tubog ima posebno mjesto u srcu mome jer je jedanaest gutljaja jedog takvog tuborga uzrokovalo moj prvi alkoholni rigoleto. Bio sam kod prijatelja u Varaždinu i gledali smo film sa stevanom segalom i taman me pitao kako se film zove kada sam ispustio tih jedanaest gutljaja na pod i dopusti, pomalo posramljeno, da to čisti njegova majka. Rekao sam vam da je to jedno posebno mjesto u srcu mome. No ništa zato, pio sam ja taj tuborg i došetao do prvih redova, pa se vratio malo jer nisam htio bit u baš najvećoj gužvi, i tada negdje jeizašao Laka. I onda je pjevao o ljubavi. Iznenađujuće, zapravo. Ljudi su skakali i vikali i bili vesleli a pjevalo se o ljubavi. Ja sam mislio da je ljubav klišej, taboo, kič, za kurac. No najednom nije bio. Bio sam ponosan na tog Laku kako je uspio ljubav vratiti u onu kategoriju koja nas uspjeva činiti sretnima. Malo su kasnije pipsi rekli da je ta ista ljubav popizdila. I sve bijah dobro. Zanimljivo, zapravo, da sam hodao bez straha po Zagrebaćkim ulicama taj dan. Bio sam sav hepi i opušten, pa kao da sam na Motovunu. Došetao sam takav hepi do saksa na letu štuke i otišao doma. Sve to sa samo tri prokleta tuborga. Vratila se sumnja i želja u moju glavu. Sumnja da nežemo uspjeti, i želja da mi bend uspije. Preplašio sam se kada sam shvatio da je prvo došla sumnja a tek onda žeja, kao nekakav obrambeni mehanizam, mašina koja šalje signal na prvi znak ohrabrivanja ili nade. Stao sam tako, taj imaginarni ja, na sred puta sa čudnom, zamrznutom facom kao nekakav čovjek koji je zaboravio gdje ide i pitao se gdje idem. A gdje sam točno išao? Čak ni patuljak kraj moje noge, onaj koji me pratio od tvornice, nije znao. Stajali smo tamo i nakon nekog vremena jedan od nas je izvadio putokaz i zaljepio ga na obližnji zid. Patuljku se činilo kako je to pravi put stoga smo tamo i krenuli. Nailazili smo uskoro, ipak, na mogo više putokaza, i strah mi se uvukao u glavu da bi to mogli biti isti onakvi samoljepljivi kakvog smo nas dvojica zaljepili nazid ranije. Ljudi su ovdje već bili, zaključili smo. O i posvađani su bili, ti ljudi. Kako su dolazili, neki si ljepili svoje putokaze preko starih, neki su stavljali svoje, koji označuju istu destinaciju, odmah ispod starih tako da je izgledalo kao da možeš tamo stići pa makar krenuo i lijevo i desno. Neki su znakove ljepili na pod, za one niske pomislio sam, no patuljak mi je pomalo uvrjeđeno rekao da to nema veze sa visionom stasa već visiom glasa, i da su to tmurni ljudi ljepili, oni koji pužu na putu prema svojim destinacijama. Zatim mi je pokazao znakove koji su visjeli na oblacima, i tada mi je bilo jasno – netko je bio glasan. Nastavili smo hodati tako po višesmjernim cestama i nakon nekog vremana smo izvadili još jedan samoljepljivi putokaz i zaljepili ga na vlak, kako bi i vlak znao kamo ide. Bilo smo toliko sretni tom idejom da smo zaboravili sjesti na vlak. Nema veze, rekao.sam. Napisat ću pjesmu o tome – o vlaku koji putuje po svojem nahođenju, i malim patuljcima koji su ljepili samoljepljive tračnice danima unaprijed kako bi tim putem vlak prošao. Osjećao sam se kao da sam si zaljepio samoljepljivu žarulju iznad svoje glave i upalio je. Sve je bilo jasno, čim sam zavukao ruku u svoj đep tu je bilo samoljepljivo ono, samoljepljivo ovo, i tako sam izvukao gitaru, odpjevao jednu i pitao se gdje je patuljak. Kasnije sam dobio pismo sa samoljepljivom markicom na njemu, otvorio ga i vidio pismo. Reklo je: „Nije ti ništa. Patuljak čući.“ I nije mi bilo ništa. I nisam bio tužan. I zamislio sam se na toj bili, sa tim ljudima i tim pjesmama i tom publikom i tim danima sa tim trenucima gdje ljubimo te djevojke i sviramo te gitare i pijemo te tuborge koje smo, pa barem tada, dobili đabe. Možda sam u manje riječi mogao reći da te volim.  |
  |
Otišao bi u Indiju. Razmišljam o tome. Razmišljam o tome da odem bilogdje odavdje, podsvjesno. Valjda je to zato što je trava uvijek zelenija i zato što je tako prokleto skupa, ili zato što ju je ilegalno uzgajati i promatrat kako raste. Možda ima smisla samo ljudima kojima je zapad nešto interesantniji i bogatiji nego istok, valjda zbog kuta pod koji sunce izlazi i zalazi. Imam dojam da ništa nije magično u lijepon našoj. Imam dojam da nas sljeme promatra kao kakve sudionike u nekakvom rieliti šovu, ne da da odemo daleko i vrača nas natrag ukoliko pobjegnemo odavdje, čisto zato da nas drži u formi. Zato postoje teretane, da budemo u formi za teretanu. Seinfeld je to rekao. Možda smo konstantno nadograđivani i kontrolirani kako bi bili u formi za još. Ali građeni za što? Mnogi ljudi ovdje su u depri, ili misle da je kul bit u jednoj. Depra i ja smo stari frendovi no prije par godina me ostavila na miru. Je li to zato što je oštečenje već napravljeno, ili zato što je odustao? Depra. Pogledao sam novi film Matanića, Kino Lika, koji opisuje život u zabiti. Primjetio sam koliko smo različiti od tih ljudi, i koliko te samo par kilometara može udaljiti od onoga što mi zovemo „normalnim“. I onda se pitam je li i Zagreb pustoš? Zabit? I jesmo li i mi kilometrima udaljeni od „normalnog“? Teške, filozofske pizdarije znam ali samo pratim tok misli. Tok misli je moj drugi dobar frend. Nikad se nije slagao sa Deprom. Rekao je, i nastavio pričati, da je Depra pre depresivna za njega. Depra nije puno govorio, više je sjedio na svojoj fotelji i nalagao ovo i zalagao ono. I pitam se kada bi samo sjeo na neki vlak bi li se išta promjenilo? Moja majka, koja je psihologinja, veli da sve svoje probleme nosiš sa sobom dok ih ne riješiš. Zamišljam se kao klinca u školskoj klupi, svoj nabrijanog i ljutog na sebe što nije učio, i onda profa ispred tebe stavi list papira sa natipkanim riječima, i pitaš se što? Što je ovo? Zašto nisam učio. Kad dobiš prvu jedinicu, tam se dogodi prekretnica. Ili ti je žao, il te sram pa počneš učita kako bi je ispravio, ili ti je svejedno, vidiš da ti glava nije otpala i da je sve i dalje u redu, lopta je i dalje u kutu, parkić je i dalje kroz prozor. I onda se opustiš. Kasnije ti sve te jedinice, ili sve te petice, postaju članice domene „normalnoga“ i više im se zapravo ne veseliš, ali se navikneš na njih. Ni jedna nova petica ili jedinica ne radi nikakvu promjenu u tome, no kako bi se borio u svoj toj „normali“ i da je zadržiš tamo gdje je , boriš se zapravo sa svim ostalim stvarima koje bi mogao raditi u međuvremenu. Boriš se za sitnice. Popratni program. I u tom grmu leži zec, koji više ne leži tamo jer se vež preselio u drugi kada sam pokazao prst u njegov prošli grm i viknuo da je njemu on, zec, koji mi je jebo mater što ga uvijek nađem. Znate kak svaki put kada zazvoni zvonce anđeo dobi krila? Kad sam to čuo prvo zvonce na koje sam naletio praskao sam ko lud i mislio da ću sigurno u raj ako tako nastavim. Toliko veza u raju ne mogu biti loše. Tako ovdje postoje grmlje sa zečevima koji se igraju skrivaća. Samo ti si onaj koji je rekao „ko se nije skrio, magarac je bio“. To je jako zbunilo sve zečeve i oni blesaviji su iskočili već u startu da bi objasnili da oni nisu magarci nego zečevi te da su ljuti ko risevi, koji su iz neke druge poslovice izašli da obrane i svoj obraz. Sav pakao se otvorio zatim, no nitko nije reagirao. Dakle bitne su sitnice. Detalji. Ako njih nema najedamput imaš previše vremena na pameti, a kada imap previše vremena na pameti počneš razmišljat, i što je gore, osjećati. Srce ti tada kaže „druže, ja bi ovo, i ja bi ono, i bilo bi dobro kada bi ovo i ono“. Srce je zahtjevna mala beštija no nije ni pimpek mačji kašalj, a to je od iste mačke kašalj koja je također još uvijek u đumbusu pravdanja svojeg obraza u spomenutoj svađi tamo gore, jer i pimpek se isto probudi i veli „ja bi samo to ali bi stvarno to htio“ i odna primjetiš da svi nešto žele od tebe i svi ti detalji koje sam spomenuo postaju zlata vrijedni. Kako zlato nije životinja nju nemogu iskoristiti u prijašnjim skečevima, no ako ima nešto što služi za razum siguran sam da se i ono dere sada iz sveg nepostojećeg glasa da ju se ne može samo tako koristiti u poslovicama bez da je itko pita. Zato su stari znalci proizveli „primohvatateljski ugovor“ kojeg su potpisali sve veći akteri u svijetu poslovica, jedni od kojih su grlice koji se doista svaki put useru. U tom spomenutom neodostatku detalja važno je nastaviti u njihovoj potražnji jer nikada nećeš znati što ćeš naći, no sve će biti dobro ako nastaviš uperivati prste u grmove. Pa makar u nijednom nema zeca. Zato je potrebno izlaziti iz norme. Norma nije naš prijatelj ili neprijatelj već neutralni spektaroe, spreman na moderiranje i klesanje po svim našim mogučnostima i okruženju, no kakva god je, norma nas prilagođava po sebi. Na nju se ne treba ljuditi, ona je samo na to naviknuta. Nikada, dakle, zapravo ne znaš što te čeka iza ugla, osim ako je ugao proziran i napravljen od stakla jer su građevinarci mislil da će tako bolje izgledati. Iza svih tih uglova su stvari, večina od kojih su ljudi, a ti ljudi, zaista, vjeruj te mi, znaju biti divni. Vjerujte mi ne zato što to pouzdano znam, već zato što znam daj je to lijepa misao. Ne samo to, već i svaki dobar korak u nepoznatom, ili pak poznatom smjeru, ide prema novom vidikovcu, koji, vjerovali ili ne, ne mora biti na visokom položaju. Za mrave je ovo gdje mi jesmo dovoljno visoko. Zato valja cjeniti sve one koji sa sobo mnose fotoaparat, pogotovo one koji ga znaju korisiti. Oni znaju bit zahvalni za sve te korake sa novim vidikovcima. Stoga, siguran sam da u Indiji ima mnogo tih vidikovaca, ali i da ima puno koraka do njih, te da se počinje od ovdje gdje jesam, a kako je to istina, to vodi k tome da će svi ti koraci na putu prema istoku pokazati sve ono što sadrže i ovdje, u divnol li nam krasnoj, u zemlji koja je poznata po alkoholizmu, seksu, burecima, i većim paragrafima nego igdje drugdje na planeti, osim tamo gdje ipak netko piše veći od ovoga. Zašto to radi mi je nejasno, no mnogo toga je stoga to nije nikakvo veliko iznenađenje. Ako bi morao postojati konsenzus (koji bolje zvuči kada je napisan pravilno) bio bi taj da se nadam da ću koracima kročiti do vas, dragi ljudi za koje smatram da vas ima divnih, te da ćemo zajedno zalaziti iza uglova te uvjeravati i ostale oko sebe da da, postojimo, we're on a road to nowhere, come on inside... |
| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
