Moralo je biti nešto u tome. Stigao sam na probu sa velik smješkomn na licu. Okej, lažem, nisam imao smješak ali bi osam veseli, što zapravo nisam bio ali sam bio dovoljno entuzijastičan da mi bude dobro, barem kada sam odlaio sa probe. Svirali smo, vikao sam, noga me boljela i ispadao sam iz ritma. Rekli bi mnogi, a ti znaju o čemu pričaju, da sam ispao iz forme. To nije teško napravit, ispast iz forme. Zapravo bilo kakva vrsta pada nije teška, što je šteta jer sam siguran da bi se u protivnom rađali veoma zanimljivi sportovi na tim olimpjskim igarama gdje nitko, izgleda, ne cjeni pad. Slobodni pad se cijeni, više manje iz rispekta prema ljudima koji su dovoljno ludi da se bace sa jebenog aviona. Ima nešto posebno u tome priključku u mozgu, o tom osiguraču koji taj dan iskoći i dopusti struju uma da ode u smjerove koji nebi smjeli proizvesti ideju da je bacanje sebe iza sviona nešto što bi trebali probati. Siguran sam da je zaniljivo iskustvo, tada kada napokon padneš, ali u međuvremenu mora da se osjećaš kao da ne pripadaš. Ko da si zalutao na krivu stranu tribina na nogometnom derbiju i svi te u plavom gledaju kako nosiš bijeli šal i pitaš se kojeg vraga sjediš tamo među njima. Tako je nekako u zraku tisuće metara od zemlje. Siguran sam da su ptice, sve one koje lete tako visoko, toliko zbunjen pojavom čovjeka u zraku da u tom trenu prestanu letiti jer im ista ona struja potakne isti onaj osigurać da iskoći i da se stvori ista ona pomisao kako bi bilo zanimljivo raditi apsolutno obrnuto nego što bi trebalo, jer se time, de fakto, borimo sa zakonima postojanja, jer su zakoni fizike pre zauzeti rušenjem čovjka sa neba, psovajući pritom, o je li tako i doma vise po stropovima. Ti isti stropovi, koji nisu očekivali da će biti spomenuti o ovom kompleksnom razmišljanju, kamoli ovom postu, sada su zbunjeni i razmišljaju o tome da se pretvore u pod, i sad su znatno zauzeti nagovarajući namještaj da se prebaci na njih, i mogu reći da imaju dobre argumente. Što ćeš dolje ako možeš skroz ovdje gore gdje ovaj vaš dole izgleda tako nisko. Parket se, međutim, izrazito naljutio i započeo defenzivu. Kako, matere ti, mislite ići gore na strop kada je ovdje vaše mjesto. Znate kako znamo da je ovdje vaše mjesto? Jer ste ostavili udubine na meni. Ogrebotine. Znate vi kolko košta popravak parketa? I baj de vej, zakoni fizike nalažu da sjednete na mene! Incidentno, tu istu rečenicu rekao je Jura obližnjim djevojkama u sobi do. Te je djevojke doveo iz kluba, i sada kada su odveć trijezne sjele na njegov namještaj, taj je isti namještaj ipak odlučio ostati dolje, i parket je bio zadovoljan. Stropovi, međutim, nisu, i odlučili su se guliti i ostaviti fleke od nepostojeće vode koja bi kao fol trebal dolaziti iz napuknute cijevi, koje nebi pukla da su zakoni fizike radili svoj posao, no kako je čovjek na početku priče i dalje padao, nisu imali vremena. Tjekom tog fenomena, dolje na planeti je sve dopušteno. Bacanje novčića u zrak, recimo, kako bi se kladili na koju će tranu pasti. Mnogi su bili znatno iznenađeni kada je tri puta za redom novčić pao na treću stranu. Taj je incident nekima doveo mnogo novaca i sada danima reproduciraju slične novčiće koje, kako je maloprije čovjek pao, sletivši nježno na livadu velikom padobranom, više to ne rade. Izgubili su sav svoj novac povlačivši novčiće iz trafika, što je bilo dobro, jer su njima neki kupovali cigarete...
|
