|
Da, falilo mi. DA, tu sam. Da, pišem. Imao sam puno manje za reči a urlao sam na sav glas. Sada sam tu i urlam malo tiše no ništa manje važne manifestacije urlanja koje bi mogao klasificirati kao nejasne kada bi meni sam prestale biti jasne. Tu sam jer sam tu. Ta rečenica je ono, kul, jel? E pa nije. Svejedno ću je ostaviti tamo gdje je i molim vas pustite je na miru jer nije nikome ništa kriva. Nekada sam bio ovdje, i eto sad ću potvriditi da jesam. O kome ssam sve pisao, koga sam sve htio ljubiti i grliti, koje su mi sve pjesme davale trnce, tko će ga znati. Ono što je bito je da se ne stane. To sam već rekao par puta pa stao. Nije ni to loše, rekao sam, pa nije bilo loše, čisto zato što više volim pozitivne stvari od negativnih. Mnoge su se stvari promjenile. Ljubav, recimo, nije. Iznenađujuće, zapravo, da stoja na jednakom pedastilu gdje je bila i prije dvije godine. Začuđuje me da nisam nimalo zreliji u tom pogledu, ili pak, nezreliji. Jednotesti izgovori, ideje i shvaćanja. Jel to loše ili dobro? Tko će ga znat. Ono što hoće znati su stvari koje su im jasne. Blago se njima. Nek oni otvore svoje blogove i pišu tamo, jer ja, eto neću. Zašto neću? Jer to nisu moji blogovi, probajte me pratiti. Gdje idem? Eto vidite... Bend više nije onaj koji je bio. Sada se zove Luft. Long live the bend. Sada pak lupam bubanj I pjevam. Zapravo se vračam na staro. I dalje obožavam burek. I dalje su mi isti ljudi dragi. Oni koji mi nisu dragi nisu u mojem sječanju. Č i ć mi jednako dobro idu. Veseli me to. Mnoge me stvari vesele stoga me ova nije nimalo iznenadila. Ovo je pozdrav ljudima sa kojima sam se blogovski družio prije tri do četriri do dvije godine kada sam bio aktivniji nego sada. Posjetio sam njihove blogove, živi su i zdravi. Da se vidimo na ulici, ne bi se prepoznali, ne bi. Možda bi si posudili maramice ili sjedili zajedno u tramvajima bez da itko ikome kaže bok ili doba večer. Tada, kada smo si bili bolji, razumjeli smo se bolje. Oni mene, ja njih. Više mi, najvjerojatnije, neće dolaziti na blog, no to nije bitno. Samo ih pozdravljam. Te i tebe, čitatelju, tko god da jesi. Želim ti da si jednako usamljen i depresivan kao što se ja pravim da jesam, jer onda ćemo si bit dobri ti i ja. Ti, ja i burek. Koja ekipa... Prsti mi vibriraju sa energijom- Ne žele prestati tipkati ova bijela slova u crnoj pozadini, i da stvarno takva mi je i tipkovnica, ovaj put u bežićnom izdanju. Njihova značenja nisu nimalo manje značajna. ništa. Sve što je bitno je da imaginacija ne staje. Vizualiziram je kao čovječuljka u kaputu i šeširu, i suguran sam da se smješi. Ima štap no ne treba ga. Ima stas no ne kosristi ga, ima glas koji ga mjenja. Za te ljude u tramvajima, vi koji šećete samnom svaki dan. Za sve vas. I za sebe. I za burek.  |
|
Drago Hladno Pivo. Dopustite da vam se povjerim. Sljedeći put kada radite koncert za 20000 ljudi, malo to bolje organizirajte. Zgodno je da se u apsolutno zadnjim redovima, tamo gdje su oni koji se ne mogu ili ne žele gurati bliže, čuje vaša muzika – stoga razmislite o tome da stavite nekakav zvučnik (!?) tam da vas ljudi čuju. Drugo, kada birate redare bila bi dobra ideja da izaberete one koje ne mlate ljude, ja sam metar dva ispred sebe vidio kako jedan mlati nekog klinca jer je imao pivu izvana. Kada kažem „mlati“ mislim na udarce u glavu. Drugi incident je bio kada je jedan isfrustrirani fan pokušao preskočiti ogradu da vam dođe bliže, i kada ga je drugi redar jednako dobro isprebijao. A o kojoj ogradi je riječ? E pa tu dolazim do najvažnije te najkvalitetnije ideje – kada radite VIP sekciju, stavite je na bokove bine. Zašto? Jer su neki kupili karte. Te karte vrijede jednako koliko besplatne VIP karte i ne vidim zašto bi se VAŠI fanovi morali gurati kao srdele iza spomenute ograde gdje su nas mlatili redari. Znam znam, imali ste drugu binu, ali ta pak je sa bokova bila ograđena za VIPovce, neki od kojih su govorili da kad bi smo došli ranije, prije sedam, mogli bi u VIP, no ni to nije istina, jerbo bili su ljudi i ranije i nisu mogli proći. U svemu tome doznajemo od vas samih da su ljudi koji su bili prije sedam bili pušteni i bez karte, dakle đabe. Tko je onda izvisio u cijeloj prići? Mi, glupani, koji smo se tri mjeseca nabrijavali na koncert na kojemu bi se napili i plesali u prvim redovima, mi koji pratimo vaše koncerte i kupujemo karte prije svih, mi, rekli bi ljudi, vaši fanovi. |
|
Znate onu reklamu na telki? Onu gdje simpatićan ili/i prekoosnovnekilažasti kuhar govori o novom revolucionarnom setu posuđa napravljenog od Innox 3 metala koji na nevjerojatan način zadržava sokove u čemu god ste u nejga stavili? Dva pitanja. Kako set posuđa može biti revolucionaran? Je li netko oslobodio državu sa njim? Jasno da je moguće, oklop od Innoxa 3 i uz komplementarni set noževa sve je puno jednostavnije, pa zato pobogu i noževe dodaju uz lonce. Nadalje, zašto na kraju veli da kupci požure radi ove neponovljive ponude? Ta ponuda se ponavlja u svakom reklamnom bloku. Imam dojam da su gledatelji skužili blef. Imam kanal kodirane slike i čistog zvuka, što bi reklo da samo ćujem zvukove, u ovom slučaju seksa. To je porno kanal koji svako malo prođe kada surfam kanalima tražeći nešto gledljivo pitajući se istovremeno zašto si to radim. Na tom se kanalu stalno netko ševi. Tam se stalno svi troše. Postoji svijet u kojem je sve tako jednostavno. Svi su lijepi i depilirani, zaljubljeni i sretni. Zašto se on ne zove Reality TV? Ja bi se pretplatio natakvu realnost. Na ovim našim realiti vijestim stalno netko umire. Stalno. Jebi ga ja, mislim si da kada bi se ljudi više pipali manje bi bilo crnjaka na svijetu. Čak imam dojam da je to veća potreba, ljubav, seks, nego šora i droga. Zašto te ljudi ne napadju sa poljubcima na ulici? Znam znam postaju silovanja ali to je agresija. Kak to da se ljudi ne bore za ljubav? Jebi ga šoraš se za klub, za kvart, za ponos a neš ruke podić za ljubav? |
|
Kao mnoge stvari u životu, postoje nejasne i jasne. Jasne nisu nikom zanimljive stoga ih ljudi diskardriraju kao nepotrebni višak u rečenici „kao mnoge stvari u životu, postoje nejasne i jasne“. Konfuzija oko nejasnih stvari nastala je kada su se ljudi pitali zašto im je ta rečenica tako nejasna i gdje je točno u njoj bila nepoznanica. I potrazi da se sve ljudko dokaže, odkaže i nalaže, sve nejasne stvari morale su dobiti naziv, stanje i agregatnu jedinicu, istovremeno koegzistentirajući sa znanstvenim riječima koje su bile jasne samo znanstvenicima, i eto, odgovor je pronađen. Nejasnoća je u oku zbunjenoga. U tom pogledu, a taj je pogled notoran, sve nejasnoće postale su jasne onima koji su nejasnim stvarima dali ime i zakomplicirali ih do granice nejasnoće ostalom, neinformiranome puku. Taj isti puk nekako kao da se odgradio tim nejasnoćama kako bi im se sve nejasnoće pokazale kao nepotrebne nejasnoće za koje postoje ljudi koji ih razumiju stoga oni ne trebaju, stoga uskoro i riječ „nejasne“ postaje suvišna u rečenici „kao mnoge stvari u životu...“. Upravo zbog tog razloga izgubilo se saznanje da je i početna rečenica bila nejasna i kompletno konfuzna, i u tom pogledu, još notornijem, nepotrebna za izjašnjavati, no to nitko nije primjetio. Svi su se zakačili za onaj jasan i nejasan dio u njoj, nejasnoj. Zapravo jedino jasno u toj rečenici bila je riječ „jasne“ za koju nitko nije pokazivao nikakv interes. Da su ljudi znali kako stvari stoje, stajali bi i oni sami. Kako ipak nisu znali, nazvali su to gravitacijom i silom teže. To im je dalo do znanja da ipak znaju kako stvari stoje, tako da su i sami mogli stajati. Ne valja ne biit dostajan teoriji koju izmisliš kako bi dokazao teoriju. Taj se fenomen, izmišljavanje teorije kako bi se dokazala teorija, zove ektrateorijskom znanosti, koju su mnogi zamjenjivali zabunom sa ekstraterestijalom znanošću. Kako su se te dvije grane znanosti granale na sasvim drugom drvetu znanja, mnogo je konfuzije nastalo o koja je zapravo koja – potražnja inteligentnog života u svemiru ili izvlaćenja sebe iz nejaznašnjive situacije. Oni koji su vjerovali u život u svemiru otišli su ga tražiti, a oni koji su ostali izmišljali su teorije kako bi dokazali vlastiti neuspjeh – i tako je nekako nastao Murphijev zakon. Murphy je kasnio na sastanke. Ljubav zna bit dobar izgovor za neuspjeh, pogotovo ako je neuspješna ljubav. Ta zavrzlama vrti se oko svoje osi kako kakav začarani krug, začaran jer se svima dojimo puno interesantnijim ako se za njega kaže da je začaran. Ljubav koja ne neuspješna stvara neuspješne ljubavnike, koji pritom stvaraju neuspješnu ljubav, no kako neuspješno stvaru neupspješnu ljubav, neuspješni ljubavnici bili su najuspješniji. Oni uspješni su ti koji su bili u depresiji. Depresivni ljubavnici imali su mane, no i manje mane koje su pritom nazbali vrlinama. Jedna od takvih vrlina bila je ta da kompletno prestanu voljeti kada im depresija dojadi. U tome trenutku sve ostale mane, koje su do tada čekale u redu, dođu na svoje. Zato je čovjek zapravo bolji kada je u depresiji, i zbog toga razloga se nikada ne bojimo skinjare koji plaće. Povratak na staro znači dolazak na jednoteisto, samo starije. Kako su starije stvari i mudrije, ne znam zašto je to tako loše. Kraj ovog teksta izgleda ovako. |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
