|
Kao mnoge stvari u životu, postoje nejasne i jasne. Jasne nisu nikom zanimljive stoga ih ljudi diskardriraju kao nepotrebni višak u rečenici „kao mnoge stvari u životu, postoje nejasne i jasne“. Konfuzija oko nejasnih stvari nastala je kada su se ljudi pitali zašto im je ta rečenica tako nejasna i gdje je točno u njoj bila nepoznanica. I potrazi da se sve ljudko dokaže, odkaže i nalaže, sve nejasne stvari morale su dobiti naziv, stanje i agregatnu jedinicu, istovremeno koegzistentirajući sa znanstvenim riječima koje su bile jasne samo znanstvenicima, i eto, odgovor je pronađen. Nejasnoća je u oku zbunjenoga. U tom pogledu, a taj je pogled notoran, sve nejasnoće postale su jasne onima koji su nejasnim stvarima dali ime i zakomplicirali ih do granice nejasnoće ostalom, neinformiranome puku. Taj isti puk nekako kao da se odgradio tim nejasnoćama kako bi im se sve nejasnoće pokazale kao nepotrebne nejasnoće za koje postoje ljudi koji ih razumiju stoga oni ne trebaju, stoga uskoro i riječ „nejasne“ postaje suvišna u rečenici „kao mnoge stvari u životu...“. Upravo zbog tog razloga izgubilo se saznanje da je i početna rečenica bila nejasna i kompletno konfuzna, i u tom pogledu, još notornijem, nepotrebna za izjašnjavati, no to nitko nije primjetio. Svi su se zakačili za onaj jasan i nejasan dio u njoj, nejasnoj. Zapravo jedino jasno u toj rečenici bila je riječ „jasne“ za koju nitko nije pokazivao nikakv interes. Da su ljudi znali kako stvari stoje, stajali bi i oni sami. Kako ipak nisu znali, nazvali su to gravitacijom i silom teže. To im je dalo do znanja da ipak znaju kako stvari stoje, tako da su i sami mogli stajati. Ne valja ne biit dostajan teoriji koju izmisliš kako bi dokazao teoriju. Taj se fenomen, izmišljavanje teorije kako bi se dokazala teorija, zove ektrateorijskom znanosti, koju su mnogi zamjenjivali zabunom sa ekstraterestijalom znanošću. Kako su se te dvije grane znanosti granale na sasvim drugom drvetu znanja, mnogo je konfuzije nastalo o koja je zapravo koja – potražnja inteligentnog života u svemiru ili izvlaćenja sebe iz nejaznašnjive situacije. Oni koji su vjerovali u život u svemiru otišli su ga tražiti, a oni koji su ostali izmišljali su teorije kako bi dokazali vlastiti neuspjeh – i tako je nekako nastao Murphijev zakon. Murphy je kasnio na sastanke. Ljubav zna bit dobar izgovor za neuspjeh, pogotovo ako je neuspješna ljubav. Ta zavrzlama vrti se oko svoje osi kako kakav začarani krug, začaran jer se svima dojimo puno interesantnijim ako se za njega kaže da je začaran. Ljubav koja ne neuspješna stvara neuspješne ljubavnike, koji pritom stvaraju neuspješnu ljubav, no kako neuspješno stvaru neupspješnu ljubav, neuspješni ljubavnici bili su najuspješniji. Oni uspješni su ti koji su bili u depresiji. Depresivni ljubavnici imali su mane, no i manje mane koje su pritom nazbali vrlinama. Jedna od takvih vrlina bila je ta da kompletno prestanu voljeti kada im depresija dojadi. U tome trenutku sve ostale mane, koje su do tada čekale u redu, dođu na svoje. Zato je čovjek zapravo bolji kada je u depresiji, i zbog toga razloga se nikada ne bojimo skinjare koji plaće. Povratak na staro znači dolazak na jednoteisto, samo starije. Kako su starije stvari i mudrije, ne znam zašto je to tako loše. Kraj ovog teksta izgleda ovako. |
| < | rujan, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | |||||
