Otišao bi u Indiju. Razmišljam o tome. Razmišljam o tome da odem bilogdje odavdje, podsvjesno. Valjda je to zato što je trava uvijek zelenija i zato što je tako prokleto skupa, ili zato što ju je ilegalno uzgajati i promatrat kako raste. Možda ima smisla samo ljudima kojima je zapad nešto interesantniji i bogatiji nego istok, valjda zbog kuta pod koji sunce izlazi i zalazi. Imam dojam da ništa nije magično u lijepon našoj. Imam dojam da nas sljeme promatra kao kakve sudionike u nekakvom rieliti šovu, ne da da odemo daleko i vrača nas natrag ukoliko pobjegnemo odavdje, čisto zato da nas drži u formi. Zato postoje teretane, da budemo u formi za teretanu. Seinfeld je to rekao. Možda smo konstantno nadograđivani i kontrolirani kako bi bili u formi za još. Ali građeni za što? Mnogi ljudi ovdje su u depri, ili misle da je kul bit u jednoj. Depra i ja smo stari frendovi no prije par godina me ostavila na miru. Je li to zato što je oštečenje već napravljeno, ili zato što je odustao? Depra. Pogledao sam novi film Matanića, Kino Lika, koji opisuje život u zabiti. Primjetio sam koliko smo različiti od tih ljudi, i koliko te samo par kilometara može udaljiti od onoga što mi zovemo „normalnim“. I onda se pitam je li i Zagreb pustoš? Zabit? I jesmo li i mi kilometrima udaljeni od „normalnog“? Teške, filozofske pizdarije znam ali samo pratim tok misli. Tok misli je moj drugi dobar frend. Nikad se nije slagao sa Deprom. Rekao je, i nastavio pričati, da je Depra pre depresivna za njega. Depra nije puno govorio, više je sjedio na svojoj fotelji i nalagao ovo i zalagao ono. I pitam se kada bi samo sjeo na neki vlak bi li se išta promjenilo? Moja majka, koja je psihologinja, veli da sve svoje probleme nosiš sa sobom dok ih ne riješiš. Zamišljam se kao klinca u školskoj klupi, svoj nabrijanog i ljutog na sebe što nije učio, i onda profa ispred tebe stavi list papira sa natipkanim riječima, i pitaš se što? Što je ovo? Zašto nisam učio. Kad dobiš prvu jedinicu, tam se dogodi prekretnica. Ili ti je žao, il te sram pa počneš učita kako bi je ispravio, ili ti je svejedno, vidiš da ti glava nije otpala i da je sve i dalje u redu, lopta je i dalje u kutu, parkić je i dalje kroz prozor. I onda se opustiš. Kasnije ti sve te jedinice, ili sve te petice, postaju članice domene „normalnoga“ i više im se zapravo ne veseliš, ali se navikneš na njih. Ni jedna nova petica ili jedinica ne radi nikakvu promjenu u tome, no kako bi se borio u svoj toj „normali“ i da je zadržiš tamo gdje je , boriš se zapravo sa svim ostalim stvarima koje bi mogao raditi u međuvremenu. Boriš se za sitnice. Popratni program. I u tom grmu leži zec, koji više ne leži tamo jer se vež preselio u drugi kada sam pokazao prst u njegov prošli grm i viknuo da je njemu on, zec, koji mi je jebo mater što ga uvijek nađem. Znate kak svaki put kada zazvoni zvonce anđeo dobi krila? Kad sam to čuo prvo zvonce na koje sam naletio praskao sam ko lud i mislio da ću sigurno u raj ako tako nastavim. Toliko veza u raju ne mogu biti loše. Tako ovdje postoje grmlje sa zečevima koji se igraju skrivaća. Samo ti si onaj koji je rekao „ko se nije skrio, magarac je bio“. To je jako zbunilo sve zečeve i oni blesaviji su iskočili već u startu da bi objasnili da oni nisu magarci nego zečevi te da su ljuti ko risevi, koji su iz neke druge poslovice izašli da obrane i svoj obraz. Sav pakao se otvorio zatim, no nitko nije reagirao. Dakle bitne su sitnice. Detalji. Ako njih nema najedamput imaš previše vremena na pameti, a kada imap previše vremena na pameti počneš razmišljat, i što je gore, osjećati. Srce ti tada kaže „druže, ja bi ovo, i ja bi ono, i bilo bi dobro kada bi ovo i ono“. Srce je zahtjevna mala beštija no nije ni pimpek mačji kašalj, a to je od iste mačke kašalj koja je također još uvijek u đumbusu pravdanja svojeg obraza u spomenutoj svađi tamo gore, jer i pimpek se isto probudi i veli „ja bi samo to ali bi stvarno to htio“ i odna primjetiš da svi nešto žele od tebe i svi ti detalji koje sam spomenuo postaju zlata vrijedni. Kako zlato nije životinja nju nemogu iskoristiti u prijašnjim skečevima, no ako ima nešto što služi za razum siguran sam da se i ono dere sada iz sveg nepostojećeg glasa da ju se ne može samo tako koristiti u poslovicama bez da je itko pita. Zato su stari znalci proizveli „primohvatateljski ugovor“ kojeg su potpisali sve veći akteri u svijetu poslovica, jedni od kojih su grlice koji se doista svaki put useru. U tom spomenutom neodostatku detalja važno je nastaviti u njihovoj potražnji jer nikada nećeš znati što ćeš naći, no sve će biti dobro ako nastaviš uperivati prste u grmove. Pa makar u nijednom nema zeca. Zato je potrebno izlaziti iz norme. Norma nije naš prijatelj ili neprijatelj već neutralni spektaroe, spreman na moderiranje i klesanje po svim našim mogučnostima i okruženju, no kakva god je, norma nas prilagođava po sebi. Na nju se ne treba ljuditi, ona je samo na to naviknuta. Nikada, dakle, zapravo ne znaš što te čeka iza ugla, osim ako je ugao proziran i napravljen od stakla jer su građevinarci mislil da će tako bolje izgledati. Iza svih tih uglova su stvari, večina od kojih su ljudi, a ti ljudi, zaista, vjeruj te mi, znaju biti divni. Vjerujte mi ne zato što to pouzdano znam, već zato što znam daj je to lijepa misao. Ne samo to, već i svaki dobar korak u nepoznatom, ili pak poznatom smjeru, ide prema novom vidikovcu, koji, vjerovali ili ne, ne mora biti na visokom položaju. Za mrave je ovo gdje mi jesmo dovoljno visoko. Zato valja cjeniti sve one koji sa sobo mnose fotoaparat, pogotovo one koji ga znaju korisiti. Oni znaju bit zahvalni za sve te korake sa novim vidikovcima. Stoga, siguran sam da u Indiji ima mnogo tih vidikovaca, ali i da ima puno koraka do njih, te da se počinje od ovdje gdje jesam, a kako je to istina, to vodi k tome da će svi ti koraci na putu prema istoku pokazati sve ono što sadrže i ovdje, u divnol li nam krasnoj, u zemlji koja je poznata po alkoholizmu, seksu, burecima, i većim paragrafima nego igdje drugdje na planeti, osim tamo gdje ipak netko piše veći od ovoga. Zašto to radi mi je nejasno, no mnogo toga je stoga to nije nikakvo veliko iznenađenje. Ako bi morao postojati konsenzus (koji bolje zvuči kada je napisan pravilno) bio bi taj da se nadam da ću koracima kročiti do vas, dragi ljudi za koje smatram da vas ima divnih, te da ćemo zajedno zalaziti iza uglova te uvjeravati i ostale oko sebe da da, postojimo, we're on a road to nowhere, come on inside...
|
