|
U jedan dan stavljeni su koncerti u broju koji nadasve pokorava broj koncerata za čitavu sezonu. I to dobre muzike. I što reći? Ništa. Stati u red kod tvornice i stajati u njemu dok gnjili prema ulazu gdje mi obečana đabe piva kou nisam dobio jer nisam posjedovao žig. Čudno kako stvari koje trebaju žig obavijao sve veći teritorij. Više nije samo za faks, vozački, vojsku, poslove, kvake 22, već sada i za pive. Pitam se gjde je taj čovjek sa žigom i gdje je točno trebao otisnuti taj žig i kome sam ga trebao pokazati da bi dobio svoju đaba pivu koja ni je obećana sa mojih 20 kuna koje sam dao za upad u tvornicu gdje sam je trebao dobiti. Dabe. No dobro, i stanem ja na šank i objasne meni konobari ovu dilemu i kako nemam pravo na besploatnu pivu jer nisam označen svemogućim žigom, i velim ja pa super barem neću morat pit tuborg. I onda su me čudno pogledali, i onda sam ja čudno pogledao frižidere iza šanka, i onda su svi ti tuborzi koji su jedini bili na raspolaganju čudno pogledali mene, i onda sam uzeo jebeni tuborg. Tubog ima posebno mjesto u srcu mome jer je jedanaest gutljaja jedog takvog tuborga uzrokovalo moj prvi alkoholni rigoleto. Bio sam kod prijatelja u Varaždinu i gledali smo film sa stevanom segalom i taman me pitao kako se film zove kada sam ispustio tih jedanaest gutljaja na pod i dopusti, pomalo posramljeno, da to čisti njegova majka. Rekao sam vam da je to jedno posebno mjesto u srcu mome. No ništa zato, pio sam ja taj tuborg i došetao do prvih redova, pa se vratio malo jer nisam htio bit u baš najvećoj gužvi, i tada negdje jeizašao Laka. I onda je pjevao o ljubavi. Iznenađujuće, zapravo. Ljudi su skakali i vikali i bili vesleli a pjevalo se o ljubavi. Ja sam mislio da je ljubav klišej, taboo, kič, za kurac. No najednom nije bio. Bio sam ponosan na tog Laku kako je uspio ljubav vratiti u onu kategoriju koja nas uspjeva činiti sretnima. Malo su kasnije pipsi rekli da je ta ista ljubav popizdila. I sve bijah dobro. Zanimljivo, zapravo, da sam hodao bez straha po Zagrebaćkim ulicama taj dan. Bio sam sav hepi i opušten, pa kao da sam na Motovunu. Došetao sam takav hepi do saksa na letu štuke i otišao doma. Sve to sa samo tri prokleta tuborga. Vratila se sumnja i želja u moju glavu. Sumnja da nežemo uspjeti, i želja da mi bend uspije. Preplašio sam se kada sam shvatio da je prvo došla sumnja a tek onda žeja, kao nekakav obrambeni mehanizam, mašina koja šalje signal na prvi znak ohrabrivanja ili nade. Stao sam tako, taj imaginarni ja, na sred puta sa čudnom, zamrznutom facom kao nekakav čovjek koji je zaboravio gdje ide i pitao se gdje idem. A gdje sam točno išao? Čak ni patuljak kraj moje noge, onaj koji me pratio od tvornice, nije znao. Stajali smo tamo i nakon nekog vremena jedan od nas je izvadio putokaz i zaljepio ga na obližnji zid. Patuljku se činilo kako je to pravi put stoga smo tamo i krenuli. Nailazili smo uskoro, ipak, na mogo više putokaza, i strah mi se uvukao u glavu da bi to mogli biti isti onakvi samoljepljivi kakvog smo nas dvojica zaljepili nazid ranije. Ljudi su ovdje već bili, zaključili smo. O i posvađani su bili, ti ljudi. Kako su dolazili, neki si ljepili svoje putokaze preko starih, neki su stavljali svoje, koji označuju istu destinaciju, odmah ispod starih tako da je izgledalo kao da možeš tamo stići pa makar krenuo i lijevo i desno. Neki su znakove ljepili na pod, za one niske pomislio sam, no patuljak mi je pomalo uvrjeđeno rekao da to nema veze sa visionom stasa već visiom glasa, i da su to tmurni ljudi ljepili, oni koji pužu na putu prema svojim destinacijama. Zatim mi je pokazao znakove koji su visjeli na oblacima, i tada mi je bilo jasno – netko je bio glasan. Nastavili smo hodati tako po višesmjernim cestama i nakon nekog vremana smo izvadili još jedan samoljepljivi putokaz i zaljepili ga na vlak, kako bi i vlak znao kamo ide. Bilo smo toliko sretni tom idejom da smo zaboravili sjesti na vlak. Nema veze, rekao.sam. Napisat ću pjesmu o tome – o vlaku koji putuje po svojem nahođenju, i malim patuljcima koji su ljepili samoljepljive tračnice danima unaprijed kako bi tim putem vlak prošao. Osjećao sam se kao da sam si zaljepio samoljepljivu žarulju iznad svoje glave i upalio je. Sve je bilo jasno, čim sam zavukao ruku u svoj đep tu je bilo samoljepljivo ono, samoljepljivo ovo, i tako sam izvukao gitaru, odpjevao jednu i pitao se gdje je patuljak. Kasnije sam dobio pismo sa samoljepljivom markicom na njemu, otvorio ga i vidio pismo. Reklo je: „Nije ti ništa. Patuljak čući.“ I nije mi bilo ništa. I nisam bio tužan. I zamislio sam se na toj bili, sa tim ljudima i tim pjesmama i tom publikom i tim danima sa tim trenucima gdje ljubimo te djevojke i sviramo te gitare i pijemo te tuborge koje smo, pa barem tada, dobili đabe. Možda sam u manje riječi mogao reći da te volim.  |
| < | listopad, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
