|
Kao i mnoge stvari na ovoj planeti, i ove stvari koje spominjem ne idu dobro. Kao aoutomobil su koji također ne ide dobro. Referiram, pak, na snimanje albuma. «Album» je promjenio ime iz «burka» u «demo» jer ispada da ćemo imati najveću količinu pjesama na demo cdu sa boljom kvalitetom nego što mnogi demoi mogu reći za sebe. No nije ni to loše. Ono što je loše je novac koji dajemo za sve te demoe i svi oni neispavani dani kada si razmišljamo što bi sa tim novcem sve mogli, ili što sa njim nebi mogli, ako nas to veseli u tom trenutku ne spavanja. I je li bilo onako zabavno kao što sam najavljivao da hoće? Ne. Ali to je zato što svijet nikad nije onakav kakvog ga zamišljaš, i moja teorija da ako nešto predvidiš da se to neće dogoditi i dalje ima smisla. Uz sve ovo nemam što drugo za reći, osim da nemam što drugo za reći. Želim vam svima lijepi deseti mjecec. |
|
Pretpostavljam, a to je samo pretpostavka, da neću biti sretniji nego u trenutku kada ću uči u taj studio taj dan, osim možda u trenutku kada iz njega budem izlazio sa cd-om u ruci. Ta pretpostavka se na veliko bazira na par stvari, jedna od koje je ta da ovo več čekam neko vrijeme. Druga je to da je snimanje albuma užasno teška i predivno zabavna stvar, u kojoj ću debatirati sa trutom i kreativcem koji ponekad jesam u nadi da ću zadavit truta i dati kreativcu da me preuzme kao nekakav mikser slike na nekakvoj tekmi na kojoj je sve uvijek 5:0 i kada se mikser tolko uzbudi da počne histerično mjenjat kamere. Ova usporedba je katastrofalna no ništa zato, ideja je jasna. Jasna kao djevojka koja je jasna, a pritom se zove Jasna.Vodeći, međutim, razlog moje sreće je taj da ću sa tim gotovim proizvodom lacirati u ozon mogučnosti bend i što bi sa njime moglo biti, a nadamo se svi, to smo dakle je i moj bend, da će biti samo dobro. Tako dakle, u ponedeljak, srijedu i utorak sljedeči tjedan imam probe, a već u četvrtak i petak počinje snimati. Nitko sretniji od mene. Nitko. Nitko je jedna vrlo sretna osoba koja je jedina sretnija od mene. Nitko osim nje nije sretniji od mene. Što sljijedi? Heh, sljijedi... Ono što sljedi je pisanje tekstova i definiranje nota i vježbanje glasova i kolektivno diranje sa bendom koji čuva svoje homoseksualne sklonosti samo za ovakve događaje. Ovo su dani kreativnosti, maštovitosti, želja i truda, i na kraju Krajeva, a Krajevi su dani snimanja, to je ono zašto smo zapravo u bendu na prvom mjestu. Tu smo da živimo! Toliko sam svoj danas da bi se trebao fotografirati, tako da bi se mogao sjetiti u danima kada nisam svoj, kako točno izgledam i kako moje lice izgleda.  |
|
Zamislite ovo: Čovjek se zaljubi. Mnogo je komplikovano od toga, doduše, stoga priča ne staje ovdje. Djevojka njegovih snova je divna djevojka njegovih snova koju sanja kako pleše i pjeva i skaće i ljubi ga, a ona nosi dugu srebrnu kosu i ima traper jaknu sa širokim lanenim hlačama. On ju ne poznaje, doduše, stoga je više puta sanja nego vidi uživo, ako se život ne smatra snom. Vidio ju je stotinu i jedan put kroz prozor plesnog studia gdje ona pleše svaki utorak i četvrak gdje baca veliku rnu sjenu preko svojih kolegica jer ju ni jedna ne može nadmašiti. Tamo stoji on, nasrd ceste, zaljubljen. Dok je stojio stade razmišljati. Te ulazi unutra i upisuje se. On je upisan u grupu puno nižu od njene no kaže si on da će dostić do nje jedan dan. No nije bitno, jer već sljdeći sat dolazi do njenog imena. Ana Trenesa. Predivno. Siguran je da Trenesa znači «divota», a da je Ana u nekoj zemlji žargon za «preljepa». I okej, veli si on, sada joj znam ime. Njegovi su sati srijedom i petkom no on dolazi cijeli tjedan. Utorkom redovito ide 6 puta na wc kroz glavni hodnik, te se svaki put vrati na sam ulaz do oglasne ploče u koju se pravi da gleda dok zapravo čeka da joj sat prođe. Njegov put od točke a do točke b postoji samo radi prozora u sredini, kroz koji može svaki put, pa barem na sekundu, vidjeti Anu. Kada joj je sat gotov tri puta se pokušava slučajno sudariti u nju. Do sada mu je samo jednom uspjelo li je ostao bez riječi i daha pa nije baš započeo razgovor nakon tihog «oprosti». Drugi put kada se skoro sudario sa njom se ona sudarila u njega. I razgovarali su. Vodi je na kave, na ručkove, u kazalište i u kina. Daruje joj cvijeće, riječi i slike. Pjesme i priče. I tada, u tom jednom tmurnom ponedeljku, oni se poljube. Presretni su. U utorak sjeda na četrnajsticu i u njoj se zaljubi. Ana tko? Ma ljubav je divna stvar i lijepo je bit zaljubljen. Ali ljubav nema veze sa ljubavi. U kontrastu, zamislite čovjeka koji se nikad ne zaljubljuje. Koji nikad nije u vezi. Koji strahuje. U kontrastu kontrasta, zamislite čovjeka koji traži onu pravu. Traži i traži i nikad ju ne pronalazi. I onda čovjeka koji isprobava svaku kako bi vidio je li to ona prava. Pa čovjeka koi ne vjeruje u onu pravu. Pa čovjeka koji voli samo sebe. Več je odavno vrlo poznata i popularna činjenica da su šanse da budeš sretno zaljubljen vrlo male, ali ne zbači li to da su šanse velike da nečete? Zašto si to radimo? Jer volimo sretno voljeti. I kada sretno volimo smo sretni. Pa bez obzira je li sretno ili ne.  |
|
Ufff. Mrzim što ne mogu pisati o ovome. Mrzim što moram paziti na tko čita a tko ne. Mrzim što je pik ovog bloga ošo bez mene. Mrzim što mi je .gif od slikice komentar kugle koja je veselo išla u krug kraj svakog komentara nestao sa serverom koji ju je držao. Nije me niti upozorio. A .gifa više nemam. Deseti mjesec kuca na neka zamišljena vrata, zamišljena da bi mogla uči u rečeniu «deseti mjese kuca na vrata» i zamišljena isključivo poradi tog razloga. Samo prije par dana sam krstario po magistrali i kupao se u jadranu. Samo par dana ranije sam gledao filmove u Sarajevu. Ne želim naglasiti da vrijeme brzo prolazi jer se bojim da bi čulo. Ono što želim reći je da su ti dani iza nas, i da sljedi natrag na posao i natrag na Zagrebačke špice, koje god one bile i čemu god služile. Ona sloboda, koja je bila svakakva nego financijska, me držala u nekoj euforiji da je sve moguće i da sam slobodan, neka s moga vrata viori šal od svile. Kada je sloboda prošla, račun je stigao. Kada sam bio slobodan nisam razmišljao o tome. Volio bi kada bi imao nešto kreativno za reći o mojim daljnim planovima, ali su toliko već isplanirani da nema nikakve spekulacije u njima. Do svoje sljedeće slobode. Reklama za karlovačko sa krajem ljeta me navela na ovu rečenicu. Ne onu prije ove maloprije nego baš ova maloprije. Zamislite da je u ovoj praznini ono što me muči.  |
Je nije zapravo u pitanju je li ja želim ugasit blog ili ne, više je pitanje zašto više ne pišem. Mislim da sam preljen postao. Ili nemam više što za reći. Iskreno – nikad nisam imao puno za reći, više sam samo počeo pisati i gledao gdje će me odvest. Ni ovaj put ne znam gdje će me odvest, ali imam dojam da nejde nigdje gdje bi htjeo bit. Post, mislim. Više je kao izgubljena djevojčica sa šibicama koja traži upaljach. Trči okolo po ulicama i troši te svoje šibice da vidi gdje ide jer je sve oko nje totalni mrak. I svaki put kada zapali šibicu vidi nekoga ili nešto što je nasmješi li rastuži i svaki put stoji tamo sa tom šibicom u ruci i priča toj stvari ili toj osobi dok šibica ne izgori i onda ide dalje. I možda je sada ostala bez šibica. Zato traži upaljache i sklopke za žarulje koje su već davno zaspale i ptaj boga je li bi uopće radile kada bi ih upalila. Ipak, kada bi stvarno upalila svjetlo vidjela bi previše toga, previše stvari i previše lica i mislim da bi ostal paf. Nebi znala o čemu da priča, već bi samo skakala od jedne do druge i za svaku rekla ponešto i ipričala se što mora odmah dalje jer ima jako jako puno stvari koje ne smije izostaviti. Mislim, ta curica nije vidjela ni svoje cipele, ni tlo na kojem gazi, a to su isto stvari kojima nikada nije pričala. Pričala je mraku. Mrak joj je najbolji prijatelj. Simon i Gartfunkel je vode kroz njega. Paljenjem svjetla bi izgubila tog svog prijatelja, te bi vidjela da su se i Simon i Gartfunkel prestalibaviti muzikom. Mrak je više ne bi vodio. Stajala bi tako u osvjetljenom svijetu i ne bi više pričala sa ničime. Svjetlo je nekako pre formalno – osvjetliti ovo, razdaniti ono, zasjati na ovo, nema vremena za ono ljeno padanje kao mrak, ni za pričanje sa djevojčicom. I mislim da djevojčica živi u neznanju, i to u blaženom nezanju. Sve do sada je bilo nepoznato i lijepo. Sada bi sve bilo poznato i nezanimljivo. Tako da svijetlo ostaje zgašeno – ostaje samo ona sa svojim žigicama koje nestaju jedan po jednu. Kao što i stara priča ide, valjda će i ona nestati kada nestane i šibica, ali ova se razlikuje od one. Ova ne prodaje šibice već ih sebično čuva, i ovoj nije hladno nego joj je toplo. I zapravo, nekako nemam brige za nju. Nači će ona način, ili nove šibice. Voljeo bi joj dati ime Enti, i volio bi kada bi ona slika na vrhu ovog bloga bila ona, više u spiritualnom stanju nego u fizičkom. I isto tako bi volio da nastavi šetati u mraku, šibica po šibicu, no ne mogu vam ništa obečati. She's got a mind of her own. |
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
