Marketing
Enti sa šibicama
Je nije zapravo u pitanju je li ja želim ugasit blog ili ne, više je pitanje zašto više ne pišem. Mislim da sam preljen postao. Ili nemam više što za reći. Iskreno – nikad nisam imao puno za reći, više sam samo počeo pisati i gledao gdje će me odvest. Ni ovaj put ne znam gdje će me odvest, ali imam dojam da nejde nigdje gdje bi htjeo bit. Post, mislim. Više je kao izgubljena djevojčica sa šibicama koja traži upaljach. Trči okolo po ulicama i troši te svoje šibice da vidi gdje ide jer je sve oko nje totalni mrak. I svaki put kada zapali šibicu vidi nekoga ili nešto što je nasmješi li rastuži i svaki put stoji tamo sa tom šibicom u ruci i priča toj stvari ili toj osobi dok šibica ne izgori i onda ide dalje. I možda je sada ostala bez šibica. Zato traži upaljache i sklopke za žarulje koje su već davno zaspale i ptaj boga je li bi uopće radile kada bi ih upalila. Ipak, kada bi stvarno upalila svjetlo vidjela bi previše toga, previše stvari i previše lica i mislim da bi ostal paf. Nebi znala o čemu da priča, već bi samo skakala od jedne do druge i za svaku rekla ponešto i ipričala se što mora odmah dalje jer ima jako jako puno stvari koje ne smije izostaviti. Mislim, ta curica nije vidjela ni svoje cipele, ni tlo na kojem gazi, a to su isto stvari kojima nikada nije pričala. Pričala je mraku. Mrak joj je najbolji prijatelj. Simon i Gartfunkel je vode kroz njega. Paljenjem svjetla bi izgubila tog svog prijatelja, te bi vidjela da su se i Simon i Gartfunkel prestalibaviti muzikom. Mrak je više ne bi vodio. Stajala bi tako u osvjetljenom svijetu i ne bi više pričala sa ničime. Svjetlo je nekako pre formalno – osvjetliti ovo, razdaniti ono, zasjati na ovo, nema vremena za ono ljeno padanje kao mrak, ni za pričanje sa djevojčicom. I mislim da djevojčica živi u neznanju, i to u blaženom nezanju. Sve do sada je bilo nepoznato i lijepo. Sada bi sve bilo poznato i nezanimljivo. Tako da svijetlo ostaje zgašeno – ostaje samo ona sa svojim žigicama koje nestaju jedan po jednu. Kao što i stara priča ide, valjda će i ona nestati kada nestane i šibica, ali ova se razlikuje od one. Ova ne prodaje šibice već ih sebično čuva, i ovoj nije hladno nego joj je toplo. I zapravo, nekako nemam brige za nju. Nači će ona način, ili nove šibice. Voljeo bi joj dati ime Enti, i volio bi kada bi ona slika na vrhu ovog bloga bila ona, više u spiritualnom stanju nego u fizičkom. I isto tako bi volio da nastavi šetati u mraku, šibica po šibicu, no ne mogu vam ništa obečati. She's got a mind of her own.
Post je objavljen 09.09.2007. u 11:50 sati.