|
Znam zašto se ljudi razdvajaju. Znam zašto veze ne traju. To znam ne zato što sam nadnaravno mudar, već mi je danas sinulo. Ljudi su glumci. Ne glumci u smislu glumci u holivudskim filmovima no glumci koji svakodnevno stvaraju imiđ sebe koji, po sveu po njima prijašnjem, nikako nije pravi. Kada upoznate nekoga novog, i svidi vam se, što je prvo što ćete napraviti? I ne mislim na ono što će vaše tijelo napraviti jer svi znamo da oko toga nemate kontrole jer kada bi imali bi ja bio ljubomoran, već mislim na vašu potrebu da ostavite sve što moguće veći i bolji dojam nad tom osobom. Želite da nakon razgovora sa vama ta osoba ostane paf, i ne u smislu kao da je netko nekoga udario u stripu, već sasvim iznenađenima, i željnima daljnjeg druženja. Čitam u Cosmopolitenu kojeg ja ne čitam inače već samo kad mi je pod rukom (što napominjem zbog razloga povezanih uz ego i preseravanje) da primitivci i agresivci, silovatelji i njima reflektivni magneti za sponzoruše, daju sve od sebe da glume apsolutno savršene muškarce u pogledu, čega drugog, Cosmopolitena – koji je jasan samo metroseksualcima i starijim ženama koje misle da su hip i previše puta gledale seks i grad stoga misle da žive negdje gdje ljudi zaista troše 300' dolara na cipele- Ti savršeni muškarci, ili oni koji se trude biti takvi, sakrivaju Cosmo savršenim kvalitetama svoje nedostatke, kao recimo sociopatsko ponašanje te agresija nad ženama. Toliko im dobro ide u toj kameleonskoj tranzakciji da žene, potpuno u nadi da je ovaj možda onaj pravi, nasjednu i kasnije se čude kako im se to moglo dogoditi. I naravno, nisu one krive. Ovo nije ciljano u sarkastičnom obliku nego iskreno nisu one krive. Sve učenja od roditelja i od crkve, sve što pričaju o sa svojim prijateljicama, svako valentinovo kada se pitaju zašto su same kada u gradu postoji ista numera muškaraca koji se pitaju isto pitanje, namjenjena su da žena misli da postoji ikona muškarca koji je onaj pravi. Onaj pravi je relativan pojam, budući da onaj pravi postoji i za sve ostale žene na ovome svijetu, ali to nije «onaj pravi» nego «onaj pravi za tebe» - no za razliku od posjednovanja, «onaj pravi» spada u životnu kategoriju te ispada iz okvira vremena, stoga ne postoji «onaj pravi» za sada ili sutra već samo onaj koji će voljeti samo vas do kraja svemira. Sličnim putvima društva, muškarci žele istu stvar, jedino što oni nasjedaju na zle žene čak i ako znaju da su zle. Zle žene su različite od zlih muškaraca samo u pogledu da njihove želje dominacije nisu motivirane seksom stoga su manje limitirane te kontrolom prezentiraju nadmoć nad svakim bićem sa potencijalnom erekcijom. Muški – stoga, moraju prezentirati suprotno od prosječnog muškarca – NE, ja ne želim samo seks, NE ja ne želim samo domaćicu, VOLIM sebe, VOLIM djecu, ZNAM kuhat, ZNAM plesat, UZ TEBE sam, NE varam, NE pijem – sve ono što muškarac u svijetu možda i ne želi te ne voli. Tek tada kada žrtva nasjedne na ulogu savršenstva akter spušta svoje prave namjere te pokazuje svoje pravo «ja» - «ja» toliko nesavršeno da boli njega više nego žrtvu. Naravno – mi ostali, mi ne silovatelji ne agresivni ne namjerno loši muškarci, imamo sličan problem. Mi također, (zarez zbog efekta) nismo savršeni. Tada kada upoznamo ženu, želimo joj se svidjeti, jer bi tada imali nešto zajedničko. Tada i mi radimo stvari koje inače ne radimo, pazimo na instinkte te se trudimo biti bolji. Kada napokon privučemo ženu naših trenutnih snova, i nakon što neko vrijeme prođe i kada dobijemo što smo htijeli u nekoj količini, polako spuštamo svoje gardove i vraćamo se na staro, i tada žena shvati kakvi smo te je kraj veze neizbježan. Gluma je najbolji način prevare i laži. Naravno, postoje ljudi koji ne glume ni tren, i predstave sebe kakvi jesu i žena ih uzme ili ne, i ti su oni hrabri ljudi koji se trude raditi na sebi stoga njima zahvaljujem za uzor. Postoje i jednostavni instinki da se ponašamo drugačije, ili smo promjenjeni alkoholom te smo veseliji nego inače, ili se trudimo pokazati nešto što žena želi vidjeti. To bi neki karakterizirali kao «trud» oko žene, što neke žene cijene. Ponekad su dvoje ljudi tako drugačiji da se razgovori teško vode na način poznatim od prije, već se moraš potruditi drugačije razmišljati te koristiti riječi koje ne znaš ali koje ona razumije, ili se trudiš ostaviti lažnu sliku samo radi toga što sebe jednostavno ne voliš. I evo pravog smjera razmišljanja – kada upoznamo nekoga novog, ono što zbilja želimo je jednostavno to da nas drugi vole, ali ta gluma je u biti tu ne zbog njih, žena oko kojih previše plešemo, nego zbog nas samih. Nikad mi nije bilo jasno kada mi žena kaže da se trudi izgledati dobro ne zbog drugih nego zbog sebe, što je napola laž, no zbilja se mora uzeti u obzir da se žena koja dobro izgleda zaista osjeća bolje. Tako i mi muški u situacijama kada smo upravo napravili nešto što nikada nismo, nešto časno i pošteno, zaustavimo i pitamo se što smo upravo napravili i je li moguće da to napravimo ponovno (kao peso koji je upravo otkrio masturbaciju) i u tom času se osjećamo dobro. Tada to radimo ponovno jer nam se sviđa, a sviđa se i djevojci – i evo onoga zašto volim ljubav i veze i sve to skupa, evo razloga za sve to: Svaka osoba na ovome svijetu nas može promjeniti, poboljšati, učiniti nas boljim osobama i jok spomeut, važnije, sretnijima. Pa čak i ako veza ode u kurac, što na kraju hoće, nema veze, jer to što dvoje (ili troje, veli moj libido) ljudi imaju zajedno, to je unikat, i to je dio tebe. Taj dio koji si promjenio ostaje u tebi, i zbog svega, postaješ bolja osoba. I naravno, moramo se potruditi da možda činimo stvari koje bi promjenile na bolje osobu sa kojom jesmo, dodamo nešto što će tu osobu učini sretnijom. Možda vezama postignemo nirvanu. Možda je to razlog zašto bi trebali glumit pred drugim ljudima. Možda nas drugi ljudi mogu ne samo navesti na orgazam već i ostaviti paf, i ne u smislu kao da je netko nekoga udario u stripu, već sasvim iznenađenima, i željnima daljnjeg druženja. Ljubav, narvano, ima neki dio u svemu tome.  |
Imam viziju. Viziju ljepote – ženske ljepote, dakle žene, lijepe žene – i muškarca koji plaće na njenim koljenima. Plaće jer je sretan, plaće jer je tužan, plaće jer zna da je ne može imati. Ona je predivna. Na svaki mogući način. I što da radi? Ništa. Sjeda i plaće. Jer što drugo može? Ona se smješi. Zna kako se on osjeća i zna da ne može puno, ali se nasmješi, ne na zloban način ali se smješi da mu da do znanja da joj nije svejedno. Nije joj svejedno kako se osjeća. On joj nema što za reći, i zna da ako nešto kaže da će uništiti trenutak, jer to je divan trenutak. Trenutak najveće istine. On ne plaće toliko jer ne ne može imati već zato što je ona predivna, i to je naveći kompliment koji može dati. Nije da mu je to najbitnije – dati joj kompliment, ali si ne može pomoći. Ona sjeda kraj njega i gleda ga kako plaće, i boji ga se dotaknuti da nebi stvorila krive poglede. Sjede tako, i ubrzo se oboje smješe, jer nemaju što za reći. Ubrzo ju on pita za kavu, bili htjela kave, ona klimne glavom i on joj napravi kavu, vruću koju donese držeći je kroz rukave svoje veste. Ona mu zahvaljuje. Govori mu kako je kava dobra, i on sjedne. Sjede i šute tako, dok on ne kaže da je znao djevojku koja je čistila snijeg ispred svoje kuće, i da svaki put od snijega napravi snjegovića. Ona mu govori kako bi to bilo divno, i da biu trebali to napraviti jedan dan – snjegovića. On se smješi i kaže joj da ima puno snijega za to. Ona popije kavu i spušta šalicu, pogleda ga. On se nasmješi i diže se, pruža joj ruku i obožava trenutak kada joj pomogne dodirom da se podigne. Izlaze zajedno na zrak, na hladan zrak zime, dah im se vidi u zraku. On ju moli da ju otprati do ulaza, a ona se nasmješi i krene laganim hodom dalje. Hodaju po snijegu, dan ide oko njih, razmišljaju o ljudima koj kite bor, razmišljaju o poklonima u lijepo zamotanim kutijama, o danima kada su bili mali, o šalevima i kapama, o rukavicama i snijegu, kako je bio veliki prije i sada mali kada su odrasli. Razmišljaju o tome kako se snijeg čuje dok pada, dok su čvrsto zamotani u svojim krevetima po noći. Poploni. Deke, tišina. Tišina snijega u padu. Muzika. Šetnja i zvuk snijega pod cipelama. Ne žele stići, žele se izgubiti među borovima. Negjde oko njih se neke stvari događaju, znali su, i moždaa se ne bude čulo kada im mobitel zvoni, ili kada zvona zvone ili kada ljudi u daljini pjevaju božićne pjesme, ali možda to zadnje ipak čuju. Snijeg oko njih mirno pada, vjetar ne puše, i oni stanu na trenutak, i u tom trenutku sva njena ljepota postaje sva ljepota, i u tom trenutku on primjećuje da ga ona drži za ruku, prijateljski – ma ne, bez ikakvih titula ili ljudskih pravila. Dvoje ljudi stoje na snijegu spojenih ruku. Hvala ti na takvom trenutku, rekao bi joj, ali ona mu oćima isto već govori, i nema više poriva niti želja. Preljepa je. Preljep je. Preljepo je. Dvoje ljudi stoje na snijegu spojenih ruku. Imam viziju o tome, o ljepoti. |
|
Ovakve stvari se meni ne događaju, jer kad bi se događale ja nebi bio ovakav kakav jesam, dezertičar istine da, da, zbilja se ovakve meni događaju. Sjećam se prijatelja koji mi je jednom rekao da su riječi «desiti» te «dešavati» gramatički neispravne u Hrvatskom jeziku, i od njega sam naučio. Postoji uzrečica koju ja ne znam napamet pa je neću citirati, ali sam i od nje naučio. Najbesmislenije riječi imaju najviše smisla, a to pišem jer ih slušam. Ovo je Motovun. Ovo je ona gdje mi daje mail i ona koja mi kasnije piše. Ovo je vijetar koji diže lišće, suho i rozo, na Mirogoju gdje sam hodao mokar. Ovo je dan kada sam shvatio da je moja najbolje rečenica «nema do života» koju sam izrekao povodom, ćime drugim, muzikom. Ovo je onaj dan kada sam shvatio da volim riječi «svi ti događaji biti će izgubljeni u vremenu kao suze na kiši». Ovo je dan kada sam je poljubio i ne shvatio što sam učinio. Ovo je dan kada sam upoznao moga prijatelja. Ovo je osjećaj mladosti koji me uobuhvati kada me obuhvati i kada se sjetim da sam živio jednog dana. Volim snijeg jer me podsjeća na moj rođendan. Volim čaj jer ga pije moj alterego. Želim vam sve priznati sada. Želim misliti da ste mi svi prijatelji. Želim vam uzeti email adrese i pisati vam što mislim. Želim biti dio ovoga svega. Zašto sve ovo? Od kuda ova svijetlost? Tu je jer mi se ovakve stvari zbilja događaju. Želim misliti da ovo nije film, te da se ovakve situacije događaju i u stvarnome životu. Želim da je ovo film i da smo svi jebeno dobri u njima. Želim slušati ovu stvar cijelu noć. I don't wanna beat around the bush. Želim napisati pjesmu o svemu i nazvati je mojom. Želim snimiti film o ovome i zadržati ga za sebe. Želim na pivu sa njime da si smijemo u lica. također vam želim reći da sejvate post koji pišete SVAKIH 3 minute |
|
Postoje rečenice koje bi bile puno bolje da su istinite. Kao volim te. Altergoina mi je zabila žorara u glavu i razmišljam o tome kao Einstein o magnetima ili Newton o jabukama. Znam da je to najpopularnija rečenica koja postoji, ali koliko puta je «volim te» istinit? Koliko puta to zbilja mislimo? I kako, pobogu, znamo da je istina? Kako znaš da si zaljubljen u nekoga? To je jednako nesiguran osjećaj kao paranoja, razmišljaš o nećemu što nikako nema smisla ali si siguran da moraš provjeriti – jer ljubav nema smisla ali svaki put provjerimo postoji li, i kako? Govorom koji u sebi sadrži finalni «volim te» koji vodi k tome da se nakon nekog vremena moraš naći u sličnoj situaciji da bi ponovno rekao «volim te» kako bi vidio je li još uvijek istina, ili je li još uvijek misliš da je istina. Znam da posoje ljudi koji ZNAJU da nekoga vole, i znam da oni svi vrte glacom čitajući ovo misleći «znati ćeš i ti kada dođe» ali ja to nisam doživio. Kako pobogu? Kako kada više volim dirati i ljubiti ljude nego dirati i ljubiti jednu osobu? Koliko god sam mizantrop toliko ljude i volim, e sad koje djelove volim to je druga stvar, stvar koja je odgovor na moje nepoznavanje ljubavi. Voljeti nekoga je voljeti svaki dio osobe. Koliko je to istina ja ne znam, jer, ponavljam, nisam to doživio. Ali voljeti svaku manu i svaki problem je, pa, teško. Kako možeš voljeti nešto što ne voliš? Je li to nešto kao kiša kada nemaš kišobran? I kako možeš znati da ne voliš samo tijelo a osobu ne? Mislim da je napaljenost, o kojoj znam nešto, jednako velik osjećaj kao ljubav. Mora biti, jer ljubav ti ga ne nadigne. Istina. Srce ti počne brže kucati, ali to također vrijedi i za paniku, pa ne smatram da svaki put kada me uhvati panika zapravo osjećam ljubav. Duboko disanje je tu zato jer srce brže kuca i treba više energije, valjda, ali kada duboko dišem kad trošim puno energije ne smatram da nekoga volim. I smatranje da voliš tu osobu, baš voliš, kako to pobogu možeš znati? Nije li to besmisleno kao ljubav na prvi pogled? Kakav je to filng znati da voliš tu osobu? Ljubav je neopisiva. Jok. Ljubav nije nepopisiva nego su ljudi koji vole nekoga nesposobni nju opisati, ili su toliko zahvalni što je imaju da ne žele sa drugima podjeliti osjećaj. I kako bi mogli? Nije li osjećaj da bi napravio sve za nekoga, uključujući lizat pod, sramota? Jok, nije, jer znaš da te nije briga za svijet i ljude u njemu, uz iznimku, tvoju iznimku. I kako možeš znati da je to LJUBAV? Kako možeš znati nakon 5 godina da ti tu osobu voliš? I ne priznajem «to jednostavno znaš» jer to nije... ali to je... to je kao strah? Kojeg ne možeš opisati ali znaš da je tu. I sad mi je napokon jasno. Ja nisam bogoljuban lik, barem ne katolik, i ne molim se. Drugi to čine. Ja jedem meso, što vegeterijanci ne čine. Ja ne pušim. Je li to zbilja to? ZNATI da je to to i ne odustajati jer znaš da je to to? Jebiga ne želim prihvatiti to. Vidi me –razmišljam ko pubertetlija opet samo zato što ne razumijem, opet ne shvaćam. I svi mi uporno govore o kako se oni ne mogu zaljubiti i to je valjda to – i idu mi na živce ljudi koje stoje iza svojih tvrdnji da ću i ja jedan dan znati kakvo je to, ali u kurac, imam osjećaj kao da se radi o povlaštenim ljudima, kao da je ljubav povlastica za one koji su toga sposobni – a ja nisam kvalificiran. Ovo je zadnji post o ljubavi jer ne mogu ništa reći više o njoj, i drago mi je. Pun mi je je kurac a nisam je ni doživio. Dakle altergoino, ne, ja ne znam ništa o tome – ni o vezama čini se, ali žohar u mojoj glavi nije mržnja nego sumnja, jesam li ja nešto krivo napravio? I nemoj me krivo shvatiti, ne želim znati voljeti nekoga ako ne moram, nego ne želim krivo shvatiti ove koje vole, jer istko kao pušaći, njihov jebeni dim mi uporno ide u lice, samo što pušaće razumijem. Pizda im materina. Ljubav, smatram, puno više košta od kutije.   |
Htio bi se ljubiti na kiši sa totalnim neznancem. Nije mi bitno tko je što je ili kojeg je spola. Upravo sam šetao po kiši po burek, i osjećao sam se super. Kao da dišem, štoviše. Pšriatelj mi govori da sam izgubljeni romantičar. Ali ja ne mislim da sam izgubljen. Ja znam gdje sam. A gdje si ti, pokisla djevo sa žutim kišobranom? Gdje si ti koja je prošla istom stazom kao ja? Gdje si ti koja bi stajala samnom na kiši i šutjela? |
|
On stoji sam negdje na trgu i pita se kojeg vraga je napravio krivo. Znao je da je napravio nešto krivo jer ga je draga nazvala ranije i rekla da se moraju naći jer moraju razgovarati. Ne zna što mu je više bilo čudno, to što ju je i dalje u sebi zvao «draga» ili o tome zašto mu draga ne govori da se trebaju naći da prekinu, jer «moramo razgovarati» znači isto. O čemu pobogu? Nećemo razgovarati om manaž a tva, nećemo razgovarati o Alanis Morissette. Razgovarat ćemo o «nama», i kao «nama» ne mislim na šoping centar. «nama» je sve što reprezentira sve razgovore koje je on htio izbjeći pod svaku cijenu. «nama» ga je podsjetila na Varaždinsku «vamu» i kako je ko mali želio znati zašto Varaždin daje nama a Zagreb samu uzima sebi. I dalje mu nije bilo jasno. Sjetio se svoje početne ljubavne konverzacije sa dragom i onog dogovora da si sve moraju reći – nema tajni. Tada je naučio da su tajne zato da se izbjegne istina, a to samo funkcionira ako je u pitanju tajna, što još maskira laž u obliku misteriozne informacije koju ja znam a ti ne, he he he. Imao je listu svega što joj nije htio reći, dakle listu tajni, no ubrzo ju je zapalio u strahu da će je netko vidjeti – te vidjeti koliko ju je puta prevario. Naime, on ne vara, bar ne po njegovom moralnom nsmatranju. Imao je pravila što smije raditi dok to ne postane varanje. Lista je prvo sadržavala prava na: Gledanje. Masturbacija misleći na druge. Masturbacija misleći na njene prijateljice. Ubrzo, doduše, pnjegove potrebe su prešle njegove anticipacije. Šarmantni flert. Doipisivanje. Kave. I tako da dana današnjeg, kada je sve bilo dopušteno osim penetracije i ljubljenja, i Jullia Roberts u Zgodnoj Ženi, ili bolje, njena prijateljica, su mu dale izgovor – poljubac je najvažniji, ako ne ljubiš sve ok. Takvu je filozofiju imao kada je izbjegavao ljubiti djevojke zbog straha da će ga zaraziti gnojnom anginom. Imao je nalošije upade u povjesti, najlošije u obliku Eastwooda u prljavom heriju. Klint se barem osjećao sretnim. «ja, na drugu ruku, sam znao da su mi svi upadi loši, ali ako su prošli onda ona zaslužuje pasti na njih, jer je glupa». Tada je negdje, kada draga nije pala na njegove upade, shvatio da je vrijeme da se povuće sa Cassanovinog puta i uđe u vezu. I nije varao. Nikad nije poljubio ikoga. Št oje više nego što ona može reći za sebe! Koliko on zna, možda ga upravo zato zove na razgovor. Da rasprave o njenom nobom dečku i kako li je samo dobro biti sa njime. Znao je kako taj razgovor ide, čuo je od djevojke koju je on nagovorio da prekine sa svojim tako da on može za par mjeseci sa njom – jer veze dođu na isto ovak i onak. Nakon takvih razgovora seks jako dobro pali, jer ako si ju nagovorio na prekid pitaj boga što ju još možeš nagovoriti. Naravno da im nikada nije govorio da zna da će prekinuti sa njima jedan dan i da ga to ne smeta, to ubija vezu prije nego što se ona sama ubije. A veza, to je kamikaza. Samoubojica. Mrzio je vezu za sve ono što on nije, uračunljiv i točan – svaki put veza ode kvragu. Jedina dobra stvar u tome je to što je već naučio kako najbolje prekinuti, što je najbolje reći a što je najbolje ne reći. Imao je prakse u prekidu više nego u započinjanju, budući da je vez bila puna lakša. Za početak veze moraš poduzeti sve to što kasnije moraš uništiti, i kada već imaš sve što želiš, destrukcija je najlakša. Bio je relacijska skinjara. Tuko se sa svim osjećajima koju si bili iskreniji od njega. Ali ovaj put je drugačije. Ovaj put je on bio žrtva. I pitanje, želi li on prekid? Je li veza otišla kvragu? Nije, ne koliko on zna. On nije još primjetio ništa loše. Osim ovoga. Osim «nas». I možda želi prekid, možda je ovo u biti jako dobro za njega, samo treba doći tamo i šutjeti i pustiti njoj sav posao, i neće se osjećati nimalo loše nakon toga, nikakve grižnje savjesti. Čak štoviše, imati će savršen izgovor za neku ševu, ono, nazove frendicu i veli joj da treba rame, ruku, sisu za plakanje. Nakon toga nekakvu pivu sa dečkima, i nebu nijednu platil jer svi znaju da će shrvan od duševne boli. Prekid, štoviše, nije tako loša stvar. Kad bi samo njegove bivše znale cjeniti kakve im je usluge napravio kada je prekinuo sa njima. Roditelji bi mu uplatili za vozački da ga izvuku iz depresije. Na faksu bi možda čak i nagovorio profesoricu za neku bolju ocjenu, ili možda za rame ruku sisu za plakanje, nikad se ne zna. Frend mu je rekao da je hidati sa profesoricom najbolje jer je ševa super, ne moraš je vodit van da vas nitko ne vidi i prekid je krajnje primitivan, prasnu se zadnji put i od tada nadalje ima bolje ocjene. Isto je vrijedilo za udate djevojke. Bile su zrele, iskusne žene, i nisu imale nikakvu manu osim toga da nisi mogo prespava i čekat da ti ujutro napravi kavu. Muški koju bježe iz kreveta poslje su totalni kreteni. Relacije sa djevojkama su najjednostavnije kada ne mogu funkcionirati. To je naučio kada je dirao prvu lezbijku. Jeste, teško ju je bilo napaliti ali kada jesi ona te zove Dragana i stenje ko luda dok te troši ko kredit na mobitelu kada dogovaraš muforonjenje. Nakon toga joj je žao i objasni ti da je nemoguće i ostavite sa kitom u ruci ako ne svršiš prije nje. Zbario je i Draganu nakon toga. Bariti strankinju je najbolje, ali apsolutno najbolje, ne moraš se ni trudit govoriti prave stvari, i jedino što trebaš je malo mašte kada ti ona govori svakojake gluposti dok di gledaš u njene periferije i zamišljaš kakve sve gadosti ti govori. Ne moraš joj ni reći da mu je «ovaj put bio najbolji» na kraju. Takve bi veze trebale biti, nemoguće. Pa valjda to i jesu, previše rada za premalo profita, ili kako su mu prije rekli neki Primjenjenahipiji – previše govora premalo seksa. To je za njega tada bila glupost, ali sada shvaća. Jer što joj možeš reći kada ležite tamo orgazmićni? Volim te? Primiti je za ruku? Ljubav nije ono što on želi. Barem ne za sada, kada bude htjeo, naći će načina, kao i uvijek. Mora da hoće. Mora.  |
|
Kiša je padala podosta u zadnje vrijeme, ono, intenzivno. Komarac mi se ušuljao u sobu danas, i nije mi dao da spavam. Zujao je ko mladi majmun dok se nisam digao i ubio ga, i onda je zujao ponovno. Kiše su komarčevi najbolji prijatelji, što je čudno jer kada zamislim da kapljica vode padne na komarca vizualiziram ga gamo se topi i umire, što je simbolićno jer se u vodi i rađa – dobro u vodi mu je ličinka ili što god. Danas je vani sunce, a ja sam doma. Nakon dizanja kondicije penjajući se po filmskom festivalu, par dana već sjedim i čekam da vratim bilokakvu škembu koju sam možda izgubio tegleći 500 kila na krmtiji.Nema razloga za mene da izlazim van u divljinu urbane zajednice balkanaca. I get enough exercise just pushing my luck. Postoji vani negdje društvo za koje sam stvoren da izlazim vani sa, ali nisam ih još upoznao i smatram da mogu ignorirati činjenicu da ih ostajući doma nikad neću naći. Igram se. Imam 19 godina i igram se. Da su mi akšen meni još uvijek u komadu, igrao bi se sa njima. Pijem pivu, ljubim, igram se, ljenčarim. Htio bi da mi netko da zadatak da sjednem u auto i vozim se do Dubrovnika, gdje bi poljubio plavušu. Tada i obavio sve što tamo imam za obavit i vratio se natrag. Ovo je kaos. Nema rizika. Netko je nekad rekao da su rizici tu da se izlažemo njima. Ja ne shvaćam zašto. Za mene je rizik igra koju igram sa društvom kada smo pijani. Možda je ovo samo ljeni period, prije nego što nastavim pripremati za prijemni. A to bi morqao svaki čas. Čekam trenutak kada skupim jaja i otvorim knjigu. |
Oni proljetni leptirići su za mene zakasnili. Znam da leptiri žive samo 15 i ovi su pri kraju svojih divnih života, i smatram da sam im ja zadnji kojeg su posjetili. Po stoijedni put se želim zaljubiti. Onaj «ja želim biti hepi u vezi» osjećaj koji traje dok ne uđeš u vezu, jer tada želiš izaći iz nje. Taj osjećaj me doveo u mnogo ne baš super situacija i svaki put sam se pitao koji mi je stav bio u igri kada sam htio vezu. Veze su stvari koje imaju veliku podlogu i puno ladicva i zaslužuju svoje wiki područje, stoga neću pisati o njima osim ono što moram, a to je da se u njih ne ulazi osim ako si 100% siguran da je to ta osoba sa kojim želiš u vezu. Ona mora biti tip top fizičćki, pametna, imati smisla za humor, biti napaljena i sve us svemu savršena za mene, a koje su šanse da ću ja u ove dane doći do nje? Zato je ovaj osjećaj tako nepošten, natjerati će me da uđem u vezu sa 48% sigurnom djevojkom, ili 76% ili 39% ili što već, i kud onda? Lampice se upale. Mnoge moje djevojke, dakle bivše, dan danas ne razumioju kojeg vraga sa tim lampicama želim reći. Želim reći da se upali lampica sa svojim znakom iznad nje koji veli nešto tipa «ona je depresivna» ili «ona nije shvatila moju foru», sve u nizu te lampice urlaju, a ima ih i ima ih. To je kao kontrola leta. Nisi siguran gdje je što ali vidiš nekakve letove i paziša da svi slete kak spada ali najedamput se upali neka warning žarulja i sve se sruđi i stojiš tamo i gledaš što da radiš i najlakše je ukasit komp, sakrit se pod stol i nadati se da će sve biti kak treba. Te iste lampice se ne pale sada kada nema letova u zraku, ali sada se pale one koje žele letove u zraku jel im je dosadno. Sljedeća osoba koju ću poljubiti biti će ta. A to je bullshit. Sljedeća osoba koju ću poljubiti biti će slatka, biti će 69%. A ja sam jebeno razmaženo površno đubre. Nisam. Zašto bi bio? Ako ulazim u vezu, mora biti 100% jebemu, mogu ljubiti 40% svaki dan ali veza? Ne ne, mora biti sve ili ništa. Zamisli da ulaziš u brak sa osobom koja nije 100%. Mislim da ti postoci reprezentiraju i koliko će taj braj, ili ta veza, trajati u vremenu za koje je ta veza predviđena. I zašto onda ulaziti u to ako ne traje? Ako nisi zadovoljan? Uf. Treba mi prijateljica. Ne prijatelj jer sa prijateljem nema nade da ćemo jedan dan pričati o masturbaciji. Treba mi prijateljica za koju nema šancse da ćemo se dirati, a da se ja pritom ne uvrijedim. Treba mi lezbijska prijateljica u koju se ja pritom ne zaljubim – jel ja se volim zaljubljivati u nemoguće situacije. Eh, ali ovo je stara fora. Već sam ovdje bio. Mogu nać post o ovome. Kada naleti osoba 100% onda ću napisati post o ljubavi i kako sam sretan, i onda ću napisati kako sam depresivan i onda ću pisati kako bi se htio zaljubiti. Nosim prsten na ruci. Reprezentira nju. 100%. Ili onu koja će me ošamariti i reći da sam way out of my legue ili jednostavno glup. Ovo je ljubavni post, nemre bit dobar |
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
