Imam viziju. Viziju ljepote – ženske ljepote, dakle žene, lijepe žene – i muškarca koji plaće na njenim koljenima. Plaće jer je sretan, plaće jer je tužan, plaće jer zna da je ne može imati. Ona je predivna. Na svaki mogući način. I što da radi? Ništa. Sjeda i plaće. Jer što drugo može? Ona se smješi. Zna kako se on osjeća i zna da ne može puno, ali se nasmješi, ne na zloban način ali se smješi da mu da do znanja da joj nije svejedno. Nije joj svejedno kako se osjeća. On joj nema što za reći, i zna da ako nešto kaže da će uništiti trenutak, jer to je divan trenutak. Trenutak najveće istine. On ne plaće toliko jer ne ne može imati već zato što je ona predivna, i to je naveći kompliment koji može dati. Nije da mu je to najbitnije – dati joj kompliment, ali si ne može pomoći. Ona sjeda kraj njega i gleda ga kako plaće, i boji ga se dotaknuti da nebi stvorila krive poglede. Sjede tako, i ubrzo se oboje smješe, jer nemaju što za reći. Ubrzo ju on pita za kavu, bili htjela kave, ona klimne glavom i on joj napravi kavu, vruću koju donese držeći je kroz rukave svoje veste. Ona mu zahvaljuje. Govori mu kako je kava dobra, i on sjedne. Sjede i šute tako, dok on ne kaže da je znao djevojku koja je čistila snijeg ispred svoje kuće, i da svaki put od snijega napravi snjegovića. Ona mu govori kako bi to bilo divno, i da biu trebali to napraviti jedan dan – snjegovića. On se smješi i kaže joj da ima puno snijega za to. Ona popije kavu i spušta šalicu, pogleda ga. On se nasmješi i diže se, pruža joj ruku i obožava trenutak kada joj pomogne dodirom da se podigne. Izlaze zajedno na zrak, na hladan zrak zime, dah im se vidi u zraku. On ju moli da ju otprati do ulaza, a ona se nasmješi i krene laganim hodom dalje. Hodaju po snijegu, dan ide oko njih, razmišljaju o ljudima koj kite bor, razmišljaju o poklonima u lijepo zamotanim kutijama, o danima kada su bili mali, o šalevima i kapama, o rukavicama i snijegu, kako je bio veliki prije i sada mali kada su odrasli. Razmišljaju o tome kako se snijeg čuje dok pada, dok su čvrsto zamotani u svojim krevetima po noći. Poploni. Deke, tišina. Tišina snijega u padu. Muzika. Šetnja i zvuk snijega pod cipelama. Ne žele stići, žele se izgubiti među borovima. Negjde oko njih se neke stvari događaju, znali su, i moždaa se ne bude čulo kada im mobitel zvoni, ili kada zvona zvone ili kada ljudi u daljini pjevaju božićne pjesme, ali možda to zadnje ipak čuju. Snijeg oko njih mirno pada, vjetar ne puše, i oni stanu na trenutak, i u tom trenutku sva njena ljepota postaje sva ljepota, i u tom trenutku on primjećuje da ga ona drži za ruku, prijateljski – ma ne, bez ikakvih titula ili ljudskih pravila. Dvoje ljudi stoje na snijegu spojenih ruku. Hvala ti na takvom trenutku, rekao bi joj, ali ona mu oćima isto već govori, i nema više poriva niti želja. Preljepa je. Preljep je. Preljepo je. Dvoje ljudi stoje na snijegu spojenih ruku. Imam viziju o tome, o ljepoti.
|
