Marketing
zadnji post o ljubavi, koji ne može biti dobar
Postoje rečenice koje bi bile puno bolje da su istinite. Kao volim te. Altergoina mi je zabila žorara u glavu i razmišljam o tome kao Einstein o magnetima ili Newton o jabukama. Znam da je to najpopularnija rečenica koja postoji, ali koliko puta je «volim te» istinit? Koliko puta to zbilja mislimo? I kako, pobogu, znamo da je istina? Kako znaš da si zaljubljen u nekoga? To je jednako nesiguran osjećaj kao paranoja, razmišljaš o nećemu što nikako nema smisla ali si siguran da moraš provjeriti – jer ljubav nema smisla ali svaki put provjerimo postoji li, i kako? Govorom koji u sebi sadrži finalni «volim te» koji vodi k tome da se nakon nekog vremena moraš naći u sličnoj situaciji da bi ponovno rekao «volim te» kako bi vidio je li još uvijek istina, ili je li još uvijek misliš da je istina. Znam da posoje ljudi koji ZNAJU da nekoga vole, i znam da oni svi vrte glacom čitajući ovo misleći «znati ćeš i ti kada dođe» ali ja to nisam doživio. Kako pobogu? Kako kada više volim dirati i ljubiti ljude nego dirati i ljubiti jednu osobu? Koliko god sam mizantrop toliko ljude i volim, e sad koje djelove volim to je druga stvar, stvar koja je odgovor na moje nepoznavanje ljubavi.
Voljeti nekoga je voljeti svaki dio osobe.
Koliko je to istina ja ne znam, jer, ponavljam, nisam to doživio. Ali voljeti svaku manu i svaki problem je, pa, teško. Kako možeš voljeti nešto što ne voliš? Je li to nešto kao kiša kada nemaš kišobran? I kako možeš znati da ne voliš samo tijelo a osobu ne? Mislim da je napaljenost, o kojoj znam nešto, jednako velik osjećaj kao ljubav. Mora biti, jer ljubav ti ga ne nadigne. Istina. Srce ti počne brže kucati, ali to također vrijedi i za paniku, pa ne smatram da svaki put kada me uhvati panika zapravo osjećam ljubav. Duboko disanje je tu zato jer srce brže kuca i treba više energije, valjda, ali kada duboko dišem kad trošim puno energije ne smatram da nekoga volim. I smatranje da voliš tu osobu, baš voliš, kako to pobogu možeš znati? Nije li to besmisleno kao ljubav na prvi pogled? Kakav je to filng znati da voliš tu osobu?
Ljubav je neopisiva.
Jok. Ljubav nije nepopisiva nego su ljudi koji vole nekoga nesposobni nju opisati, ili su toliko zahvalni što je imaju da ne žele sa drugima podjeliti osjećaj. I kako bi mogli? Nije li osjećaj da bi napravio sve za nekoga, uključujući lizat pod, sramota? Jok, nije, jer znaš da te nije briga za svijet i ljude u njemu, uz iznimku, tvoju iznimku. I kako možeš znati da je to LJUBAV? Kako možeš znati nakon 5 godina da ti tu osobu voliš? I ne priznajem «to jednostavno znaš» jer to nije... ali to je... to je kao strah? Kojeg ne možeš opisati ali znaš da je tu. I sad mi je napokon jasno. Ja nisam bogoljuban lik, barem ne katolik, i ne molim se. Drugi to čine. Ja jedem meso, što vegeterijanci ne čine. Ja ne pušim. Je li to zbilja to? ZNATI da je to to i ne odustajati jer znaš da je to to? Jebiga ne želim prihvatiti to. Vidi me –razmišljam ko pubertetlija opet samo zato što ne razumijem, opet ne shvaćam. I svi mi uporno govore o kako se oni ne mogu zaljubiti i to je valjda to – i idu mi na živce ljudi koje stoje iza svojih tvrdnji da ću i ja jedan dan znati kakvo je to, ali u kurac, imam osjećaj kao da se radi o povlaštenim ljudima, kao da je ljubav povlastica za one koji su toga sposobni – a ja nisam kvalificiran. Ovo je zadnji post o ljubavi jer ne mogu ništa reći više o njoj, i drago mi je. Pun mi je je kurac a nisam je ni doživio. Dakle altergoino, ne, ja ne znam ništa o tome – ni o vezama čini se, ali žohar u mojoj glavi nije mržnja nego sumnja, jesam li ja nešto krivo napravio? I nemoj me krivo shvatiti, ne želim znati voljeti nekoga ako ne moram, nego ne želim krivo shvatiti ove koje vole, jer istko kao pušaći, njihov jebeni dim mi uporno ide u lice, samo što pušaće razumijem. Pizda im materina. Ljubav, smatram, puno više košta od kutije.
Post je objavljen 19.08.2006. u 17:00 sati.