utorak, 29.11.2016. u 20:06
Obična kurvet'na
"Sad ću ja tebi nešto reći. Ona ti je jedna obična kurvet'na.", kaže meni kolegica Hrvatica sa svojim snažnim naglaskom pravo iz Livna.
"Zašto to kažeš?", znatiželjno ću ja pogledavajući prema Rumunjki (44) koja je predmet našeg razgovora.
"Mi idemo pušiti dolje, ja i ovo dvoje mladih (16-godišnji blizanci op.a.) i ona tamo. I počne ona govor'ti kako se j... s nekim Srbinom, kako je imao dobar k... i tako sve pred njima. Kažem joj ja je li blesava tako pred djecom govoriti, a ona ništa, baš nju briga."
I tako teku dani u razredu... Rumunjka svaki put kad pogriješi kaže da mora promijeniti naočale da ništa ne vidi. Kosovar je toliko pretjerao u svom ponašanju da se nastava zaustavila i većina ga je razreda napala da nema respekta prema drugima. Vidiš mu na faci da ne kuži di je problem. Sirijci više vole učiti njemački na ulici nego pratiti nastavu, ali zato svi ostali imamo zastoj u prometu kad treba odgovoriti na pitanja iz domaće zadaće. E kad smo već kod prometa... učili smo neki dan nešto (zaboravila sam što) i kažem ja ponosno: Gibt es Staub am Sendlinger Tor? Naravno, mislila sam na zastoj - Stau (zbog kojeg smo svi kasnili taj dan), a rekla sam "Ima li prašine na Sendlinger Tor-u?"
Ekipa mi još uvijek nije uspila izgovoriti ime. Ili da se pozitivnije izrazim: dobila sam nekih 10ak imena. Ali... ne smijem se žaliti... ja još uvijek svaki put kad pokušavam dozvati kolegu iz Iraka u sebi moram obaviti mantru: "Ne zove se Himen, ne zove se Himen, nemoj ga zazvati Himen." Lik se zove Hemen.
Prezentacija o tipičnom hrvatskom doručku je prošla super. Manje bitno što sam na kraju rekla, a značajno više koliko ste me svi skupa razveselili i nasmijali svojim komentarima (uključujući i moje prijatelje na FB koji su također dali svoj doprinos). I dobro je rekla jedna prijateljica:
"Upravo sam se sjetila da postoji jedna stvar koja transcendentira zavičaje i dijalekte, identična na tanjuru i pijatu, uz vrhnje i parizer: bijeli kruh! Ono što ćeš dobiti, identično, u svakoj pekari i dućanu na teritoriju RH ako tražiš, generički, "obični kruh".
I čajne i sirevi i pekmezi i namazi postoje samo kao načini - mito, praktički - da ti familija utrpa u ralje utrpa kruh. Ne dali bozi da posegneš prema nekoj od delicija sa šarene plate a "bez kruha, pa ostat ćeš gladno"!
Za doručak (i školske užine) ponekad se, osim kao baza mliječnih, mesnih i voćnih (a zapravo šećernih) prerađevina, pojavi i u nekoj drugoj inkarnaciji, poput buhtle, ili "lisnatog" ("lisnato" je tek pojam hrvatsva sam za sebe, baš kao i oni školski slanci preliveni onom slanom žvakom!). Mislim da možemo zaključiti da je "tipični" hrvatski doručak u svakom slučaju 90% bijelo brašno u nekom spužvastom obliku, plus 10% "nečega" da kruh bude zanimljiviji. Ništa nije hrvatskije od pekare!"
ponedjeljak, 28.11.2016. u 19:30
Tipični hrvatski doručak?!
Sutra na tečaju njemačkog trebam(o) predstaviti tipični (ili tipičan?) hrvatski doručak. Nas je 4 iz Hrvatske (iliti Hrvati i Hrvatice ali ne nužno iz Hrvatske, jelte) i svako je rekao nešto skroz suprotno.
Ja sam rekla kruh, salama i sir i čaj.
Mlada Hrvatica je spomenula jaja.
Mladi Hrvat nešto treće.
Treća Hrvatica kaže kava i cigarete.
Pomozite! Što je tipični hrvatski doručak?
Vi mislite, a ja idem napisati novi post. :)
utorak, 22.11.2016. u 21:59
Ruhig vs laut
Možda više ne bih trebala pisati o doživljajima iz učionice nego iz u-bahna pošto su zanimljiviji i čak manje nerviraju.
Nakon nastave uhvatim u-bahn u smjeru "doma". Nazovem muža koristeći bluetooth slušalice. Inače imam dosta dobar osjećaj za svoju glasnoću (osim kad se smijem), ali vjerojatno svi pričamo malo glasnije nego što to mislimo kad pričamo "sa" slušalicama.
I tako sjednem do neke babe i nisam izgovorila 4 rečenice, oprala me na njemačkom da se stišam. Nasmijem joj se, nevino ispričam i smanjim svoj volumen na minimum. Ali babi nije dosta. Nakon što sam pričala nekih 7-8 minuta, babi je išlo na živce što uopće pričam i krene mi nešto (ali sebi u bradu) govoriti. Kao da mi nije već dovoljna kazna što MVG reklamira da se u njihovim vlakovima ne bi trebalo jesti, sad još neka mi zabrane razgovor duži od 5 stanica.
U razredu mini kaos. Kosovar je odlučio zavladati svojim egotriperstvom. Toliko da razmišljam otići u drugi razred koliko mi je naporan. S druge strane, Indijka me zvala sljedeći mjesec na zabavu kod nje - kaže da dođemo nakon što završi tečaj jer će tada imati više vremena za kuhanje (očekujem barem 5 slijedova).
Na (ili "po") povratku doma, pričala sam s mladim Eritrejcem. Jadan se sav počne tresti kad mu se približim. Mislim da mu je osobni cilj da ga nitko ništa ne pita. A zanimljivo je kako čovjek nešto i zna njemačkog, ali toliko tiho priča da ga jednostavno ne možeš čuti. Baba bi bila ponosna. Ali možda bi joj smetalo što je crnac. Ko će ga znati. Naravno da sam ga pitala kako mu je prošao put do Njemačke. Kaže da su Sudan i Libija stvarali velike probleme (pucnjava i tako to), a sve ostale zemlje (Italija, Austrija...) nisu. I sad mu je brat došo. Prije 3 dana. A u Eritreji ih je ostalo 6 (braće i sestara). Kaže da bi i oni došli, ali da put košta oko 4.000 dolara.
A doma kćerkica glumi Arsena Dedića. To (pjesma) ide nekako ovako:
D.S.O.: Zlato moje
Kćerkica: Moje
D.S.O.: Sunce moje
Kćerkica: Šunce
D.S.O.: Dušo moja
Kćerkica: Dušo
D.S.O.: Moj živote
Kćerkica: vote
D.S.O.: Ljubavi
Kćerkica: Ljubi
D.S.O.: Srećo moja
Kćerkica: moja
D.S.O.: Tugo moja
Kćerkica: Tugo
D.S.O.: Moja posljednja i prva ljubavi
Kćerkica: Ljubi
Sutra držim razredu 5 minutno predavanje na temu dativa. Držite mi fige.
nedjelja, 20.11.2016. u 09:42
Ich kann nicht
Iako moj vokabular, gramatika, pravopis, štogod polako napreduje, ipak se u komunikaciji držim poznatih glagola, pogotovo tzv. modalnih glagola, kad upotrijebiš jedan glagol (moći, smjeti i sl.) i (u prezentu) i na kraju rečenice dodaš infinitiv drugog glagola koji opisuje to što radiš.
Nisam mogla ne primijetiti da jako često reći Ich kann nicht... (Ne mogu...). Pitam se je li to zaista do mog niskog znanja njemačkog ili u životu jako puno toga mislim da ne mogu. Ne mogu ići u teretanu jer imamo samo sat vremena između nastave i kupljenja kćerkice u vrtiću. Ne mogu ići na neku rekreaciju vikendom jer ne stižem učiti njemački, peglati, biti s mužem. Ne mogu zapamtiti više od 10 glagola jer sam stara i mozak mi je već pomalo u penziji... itd itd...
Što je realna nemogućnost, što je moja percepcija nemogućnosti...
Jako puno vjerujem u dobru organizaciju i nezanemarivanja sebe, ali tako je lako kliznuti u stanje "ne mogu".
Svima ugodna nedjelja. Ja odoh u šetnju.
S obzirom da sam izgubila papir s domaćom zadaćom - ne mogu vježbati njemački :)
petak, 18.11.2016. u 19:49
Hallo B1!
Ono kad čekaš petak a onda ne možeš uživati u njemu jer si preumoran.
Danas je započeo B1 tečaj njemačkog i nekoliko ljudi je otišlo, a nekoliko novih očekujemo. Otišao je jedan divan Eritrejac. Dečko od svojih 28 godina koji je zbog prelaska "na crno" u drugu zemlju završio 3 godine u libijskom zatvoru. Ali osim pomalo ostarjelog lica za tako mladu osobu, na njemu nema drugih ožiljaka. Nasmijan, voljan učiti, zadovoljan životom. Sa suprugom i dvoje djece živi u Münchenu i na pitanje je li zadovoljan - odgovara da jest: da ide na tečaj, a kad dođe doma, igra se s djecom (ima dvoje). Nedjeljom se nalazi s prijateljima i zajedno čitaju Bibliju. Ne znam ima li obitelj u Eritreji, ali spreman je izgraditi život ovdje. Međutim, sve to nije bilo dovoljno da nastavi pratiti sve teže i teže gradivo. Danas nas je došao pozdraviti i obuzela me neka tuga.
Dan je bio nekako topliji, ali i melankoličniji. Mladi Hrvat bio je tužan. Kaže da mu fali njegovo selo u BiH i da zna da će mu tu dugoročno biti bolje, ali da želi kući. Kaže da mu nedostaje starija sestra i baba i did. Kaže da mu sestra studira astronomiju, na što ga je mlađa sestra ispravila i rekla da im sestra studira agronomiju. :)
Pita on mene idem li na mimohod. Malo se šokirao kad sam rekla da ne znam za organizirani mimohod u Münchenu. On (kaže "naravno da") ide.
Danas je do mene sjedio 19-godišnji Sirijac. Kroz puknuti ekran na mobitelu mogla sam vidjeti pozadinsku sliku. Bila je slika mlade djevojke. Njegove djevojke. Ona ne može doći u Njemačku. On se ne može vratiti u Siriju. Pitam ga je li to sada veza na daljinu. Kaže da je pokušava zaboraviti, ali da je teško. Nije više htio o tome razgovarati. Utonio je u svoje misli, a ja sam mu primijetila kosu kojoj se već naziru sijede.
Nasuprot mene sjedi Kosovar koji ne pušta Moldavku na miru. Toliko je naporan sa svojim šalama koje nisu zabavne i svojim golemim egom da će doslovno netko iz Büro-a (opet) morati reagirati. 27 godina, a ponaša se kao da ne postoji brojka "2" u njegovim godinama.
Kaže mi danas kolegica iz Sirije da je morala ostaviti kćer (7) samu u stanu pa je zove svakih sat vremena "Mama, mama, dođi kući." Da ja ostavim svoju doma - ne da ne bi više bilo stana, ne bi bilo čitave zgrade.
srijeda, 16.11.2016. u 22:49
Was ist höflich?
Svaki put kad počnem pisati novi post uhvati me jeza hoću li znati odgovoriti na sigurnosno pitanje. I nekad me malo naljute pitanja. Aktualno pitanje kaže: Neće grom u .... Zašto bih ja trebala znati "koprive" da bih napisala blog post? Možda bih trebala napisati "crkvu" jer crkva ima gromobran, ali svejedno je prije 10 godina opalio grom u moju kuću (prva do crkve) i spržio mi modem za internet. Bog mi je tada poručio da se manim bloga (da, u to vrijeme, pisanje bloga je bila poprilična ovisnost).
10 godina nakon... ne stižem pisati blog, a neki dan niti obući kćerkici papuče u vrtiću. Uletila je s prljavim cipelama na čisti tapet. Boli nju.
Počela sam trčati. Od vrtića do u-bahna, jer nema mi gore stvari nego kad mi vlak ode ispred nosa pa onda u hladnoj podzemnoj moram čekati čak 10 minuta (što smo razmaženi). Iz vrtića izađem u 8 i imam točno 3 minute da dođem do podzemne. Trčim 20 metara pa onda dolazim do zraka pa opet malo potrčim pa opet pokušavam disati... Tako sam i neki dan trčala da uhvatim vlak u 8:03 i sjela pored nekog dečka koji je mirisao na čokoladu. A ja gladna općenito i gladna slatkoga već pola godine. I tako zadihana jedva dolazila do zraka a kad sam uhvatila zraka, sve je mirisalo na čokoladu.
U školi je pomalo zavladala panika zbog nadolazećeg B1. Ekipa je počela glasno prosvjedovati. Neki kažu da se previše razgovara, neki da se previše izlazi iz prostora, neki kažu da nije u redu jesti dok traje nastava... a meni ništa ne smeta osim ekipa koja drka po mobitelu i onda ne zna gdje smo stali, ne razumije gradivo i sve nas skupa uspori. I to je gotovo uvik ekipa koja najmanje zna tako da provedemo 40% vremena objašnjavati gradivo iz A1.1. Ali sve je to OK. Ovako i onako zaboravim do sutra naučeno, pa mi je isto.
Ove dane učimo o pristojnom ponašanju i debatiramo što je pristojno ponašanje a što nije. Kolegica Hrvatica iz Livna (ne ona mlada, nego nešto starija, ali ne stara koliko i ja) me pita: "Aj pitaj predavačicu je li istina da u nekim kulturama je dobro kada prdiš za stolom, dok se jede. Ja sam tako čula." U tom tonu nastavili smo oko podrigivanja, mljackanja, pričanja punih ustiju, kopanja i puhanja nosa, kašljanja i zijevanja bez stavljanja ruke i slično. Skužila sam da meni uopće takve stvari ne smetaju, jedino što mi je kad ljudi bez beda bacaju smeće po cesti. Ne mogu si pomoći i doslovno se počnem svađati. Kako možeš bacati papir od bureka, kutiju od cigareta ili štogod na cestu?! Ne kužim. Odmah sam se unervozila. Treba ih svih poslati u Japan pa će otpad nositi u torbama doma.
Kad sam već spomenula kolegicu Hrvaticu... danas smo imali vježbu gdje smo kao nešto glumili i kaže Moldavka da je pripremila ručak za njih i to: palentu. Kaže Hrvatica: "Ja to neću jesti - to se kod nas jede samo kad smo u bolnici." I zapravo je istina kako nas neka hrana asocira isključivo na bolničku hranu...
Je li se još netko sjetio bolnice na pomisao palente?
Što je za vas nepristojno a da vam istovremeno i smeta?
ponedjeljak, 14.11.2016. u 22:39
Boli duša
Borim se sama sa sobom kad treba odlučiti kako provesti slobodno vrijeme. U mom slučaju, to je negdje 30 minuta dnevno. Ako pišem blog, ne stignem raditi na njemačkom. Ili pisati pisma koja me opuštaju. Ili svoj dnevnik. Ili čitati knjigu. Štogod da izaberem, sve ostalo pada u vodu. I počela sam razmišljati o kupnji tableta kako bih iskoristila putovanje podzemnom za pisanje (ili samo želim novi gadget?). Ako neko ima ideju kako biti OK sa tako strašno malim slobodnim vremenom - nek mi javi.
Ušli smo u zadnji tjedan A2.2 modula. Učiteljice više ne znaju što će s nama i zvale su ekipu iz Büro-a da nam očita bukvicu. U 5-minutnom monologu rekli su da ne možemo remetitit nastavu pričanjem (pogotovo ne na ne-njemačkom), puniti mobitele (i provjeravati iste na drugoj strani razreda), ići piškiti odnosno općenito izlaziti vani. Ako nam se to ne sviđa - neka promijenimo školu. Zato što ekipa ima crva u guzici i ne mogu izdržati da ne off-topičare i izlaze vanka jer im nogama treba malo muvinga, ja ne mogu ići pišati. A nakon litre vode ja m o r a m ići pišati.
U međuvremenu imali smo svađu između 24-godišnjeg Sirijca i 16-godišnje Hrvatice. Mlada se Hrvatica jako neugodno osjeća kad Sirijac s njom flertuje i ne želi da sjedi do nje, što mu je i rekla - na što se on vidno uzrujao. On ne vidi di je problem i gnjavi li ga gnjavi. U pomoć Hrvatici uletio je vlastiti brat blizanac pa je svađa završila tako da je Sirijac otišao u Büro i tražio premještaj kad krene B1. Mislim da su u razredu svi potajno slavili njegov potencijalni premještaj. To je lik kojem njemački ne ide baš najbolje, motiviran je onda kada je dobre volje i kada mu svi na nekoj razini podilaze, kad mu pozitivno odgovaraju ženske osobe koje mu se sviđaju i slično. Ali kad nije njegov dan (što je skoro svaki dan), onda para plakate po učionici jer mu smetaju dok prolazi. Ili izlazi nekoliko puta iz razreda jer mu je pun kufer svega. U najboljem slučaju, bulji u svoj mobitel i ne smeta nikom, pa ni vlastitom stjecanju znanja.
Blizanci su simpatični. Pokušavam se sjetiti sebe sa 16 godine, ali mi ne ide baš. Čudno mi je pomisliti kako im teoretski mogu biti mama. A ja se bunim kad im slučajno ispadne "vi" umjesto "ti". Dok su bili u RH, išli su ugostiteljsku školu (smjer: kuhar/ica). Roditelji su im došli u Njemačku i nakon nekog vremena došli su i oni i sada će ovdje završiti neku srednju školu. Pitam ih je li želi opet isto - oboje ko iz topa odgovaraju da nema šanse, da ih u Hrvatskoj tata upisao u srednju, jer oni nisu znali što će. Ne mogu se prestati čuditi našem obrazovnom sustavu i nedostatku podrške pri izboru zanimanja koje bi te moglo pratiti čitav život. Još ni sami ne znaju što će u Njemačkoj upisati, ali imaju vremena do rujna. Do tada će usavršiti jezik i vjerujem da će biti zadovoljniji. Pitam ih što rade po cijeli dan (očigledno ljubomorna jer imaju cijeli dan na raspolaganju) - kažu da ne rade ništa, da gledaju TV. Kako ide onaj glagol? Hassen? Danas smo učili temu volontiranja. Kaže Brat Blizanac da nikad nije volontirao, da ne zna ništa od tome. Bit će sutra D.S.O. dodatna učiteljica. :) Nema većeg gušta nego motivirati mlade ljude da se aktiviraju u zajednici u kojoj žive.
Neki dan se skoro pa dvogodišnja kćerkica u vrtiću napila soka od kiselih višanja od koje su se stvorile ranice na guzici. Prilikom presvlačenja zavapila je: "Boli duša!" Čudim se ja kako ona zna što je duša... je li to zbog pjesama koje joj pjevam... a onda skužim da viče: "Boli guza." (nazivajući je dušom). S obzirom koliko puta dnevno odradi sranje, nije ni čudo da je boli i guza i duša.
subota, 12.11.2016. u 16:36
Dogovoreno
Zahladilo je. Čak sam i prvi snijeg vidjela. Kiša pada često. Sunca je sve manje. Sat se pomaknuo. Priroda gura po svome.
I njemački polako gura. Malo ja njega, malo on mene. Već krajem idućeg tjedna završava A2.2. modul i idemo na B1. Kažu, značajno teže. (Misli na miris novih knjiga i bilježnica. Misli na miris novih knjiga i bilježnica. )
Prijateljica mi kaže da razlog zašto sam zablokirana za pisanje bloga jest zato što mi nedostaje stari razred. Nije pogriješila. Kao da mi se ne da pisati o novoj ekipi... i još uvijek mi je bed općenito pisati o drugim ljudima.
Ali ima i u novom razredu zanimljivih ljudi... recimo Indijka koja je jako motivirana naučiti jezik i što prije se zaposliti kao investment banker (ne znam naziv na hrvatski). Žalim joj se kako mi zbog djeteta ne ostaje ništa vremena za učenje i iako smo obje u sličnom sosu oko zapošljavanja - da barem ona ima popodne slobodno da uči i piše domaći s nešto više razumijevanja nego ja koja domaći pišem iza 22h mrtva umorna i molim Boga da nam daju domaći iz radne bilježnica koja na zadnjim stranicama ima rješenja. Ona se slaže da joj je po tom pitanju lakše i da ne planira još imati djecu, jer se tek udala (prije 9 mjeseci) i još mora supruga upoznati. "Kako misliš upoznati?", pitam ja brže bolje. "We are in the arranged marriage.", kaže ona sa svojim snažnim indijskim naglaskom. "Zar je to još uvijek u tolikoj mjeri prisutno?", pitam je ja neobrazovano. "Da.", potvrđuje. Na sreću (pazi ti to), dobar joj je muž i zadovoljna je u braku. Doduše, na trenutak sam se zbunila s obzirom da je njihovo potvrdno klimanje glavom nešto što je kod nas "tako-tako." (ko gleda indijske sapunice - zna na što mislim, ko ne gleda - neka pogledaj ovaj video.)
Dogovorile smo se, zajedno s Moldavkom koja je to i predložila, da se nađemo kod nekoga doma i kuhamo nacionalna jela i družimo se. Ne znaju one da je moje tradicionalno "jelo" kruh koji mogu močiti u maslinovo ulje. Do tuda seže moje kulinarsko umijeće. Inače, svaki dan Indijka i Moldavka nose hranu od doma, u malim posudama. Doduše, ja to ne mogu nazvati posudama (i posudice bi se uvrijedile na veličinu). Možda... drugi oblik za plastiku u kojoj dolazi igračka u Kinder jaju? To su minijaturne plastikice koje se prodaju vjerojatno za držanje otrova ili začina kojeg stavljaš u količini koja se može vidjeti samo pod mikroskopom.
Neki dan mi je kćerkica pružila rukice i rekla "Mama, komm."
Ako to nije zvuk uzbune da se požurim s učenjem, ne znam što jest.
srijeda, 09.11.2016. u 16:19
Učenje njemačkog u Njemačkoj part III
Ovo je treći dio mog bloganja o životu u Njemačkoj i učenju njemačkog.
Za prvi dio kliknite ovdje, za drugi dio kliknite ovdje.
Treći dio se nalazi u nastavku. :)
Hallo B1!
Ich kann nicht
Ruhig vs laut
Tipični hrvatski doručak
Obična kurvet'na
Imam želju za tobom
Nose Job
2016
Taxi u Muenchenu; bodulica u srcu
Krivo je sunce
B1 fertig. Ich auch.
Das Ende
Ovo je treći dio mog bloganja o životu u Njemačkoj i učenju njemačkog.
Za prvi dio kliknite ovdje, za drugi dio kliknite ovdje.
Treći dio se nalazi u nastavku. :)
Hallo B1!
Ich kann nicht
Ruhig vs laut
Tipični hrvatski doručak
Obična kurvet'na
Imam želju za tobom
Nose Job
2016
Taxi u Muenchenu; bodulica u srcu
Krivo je sunce
B1 fertig. Ich auch.
Das Ende
četvrtak, 03.11.2016. u 22:00
Ich lasse...
Već je pola modula iza mene. Svakim danom razumijem sve više, ali čini mi se kao da govorim sve manje. Da je barem tako i na mom materinjem. Mogu se tješiti da je većina razreda gora od mene, ali to i nije neka utjeha. Pogotovo što sam tu već dvije godine.
Četvrtkom i petkom moje bivše učiteljice drže predavanja susjednim razredima tako da me, kad god ih sretnem, a to je barem 2x tjedno, opere nostalgija za mojim bivšim razredom. Mislila sam da ću jedva čekati raspisati se o novoj ekipi, ali nekako mi ne ide - djelomično jer se osjećam loše ako pišem o njihovim osobnim životima (iako ih vi ne znate i vjerojatno nikad nijednog nećete upoznati), a djelomično jer sam toliko umorna da ne mogu smisliti paragraf teksta koji bi ujedno bio jasan, smislen i koliko toliko zabavan.
Kad god saznam da je netko iz Sirije ili "sličnih" zemalja (izbjeglice, ne?), ne mogu očekivati pozitivnu priču. Većinom priča ide tako da su jedva preživjeli put od svoje zemlje do Njemačke, zatim da su izgubili sve što su imali i da ovdje nisu sretni (bez obitelji, bez posla i s mentalitetom koji većini ne odgovara). Priče poput moje (muž je došao na doktorat, a ja došla s/za njim) nije baš toliko česta, a ako je i ima, onda se većinom radi o ekipi koja nije (visoko)obrazovana.
Nekako sam se najbolje skompala s Moldavkom i Sirijcem kojeg ću za potrebe bloga nazvati Sirijac Ah (uopće nije skraćeno od Ahmad). Nakon škole znamo pješačiti i vježbati naš nepostojeći njemački. Svi slobodni muški u razredu su ljubomorni na Sirijca Ah-a jer je stalno s prekrasnom Moldavkom, a on je na taj način uopće ne doživljava - pa je (meni) cijela stvar još zabavnija. Ona mu nosi svježe povrće koje grickaju u pauzi, a on njoj arapsku kavu s milijun (ili milion?) začina. Druženje s njom i sa mnom te vidljivi napredak u znanju njemačkog pomaže mu da se što bolje nosi s trenutnom životnom situacijom u kojoj živi u 16 metara kvadratnih s još troje osoba i u kojoj mu je mama završila u bolnici zbog srčanih problema jer toliko im bombardiraju grad da je konstantno u stresu. Svaki smješak na njegovom licu za mene je kao mala pobjeda.
Danas sam se malo zapričala s Etiopljankom (s viškom kila haha). Simpatična 25-godišnjakinja koja kaže da bi najradije cijeli dan šopingirala, išla s prijateljicama na kave i u kino - u principu, sve što je radila dok je bila doma. Ovdje je realnost malo drugačija. Suprug joj se doselio prije nekog vremena u Njemačku, pa je ona došla za njim prije nekih 8 mjeseci. On je njoj prvi muž, a ona njemu treće žena. Iz prethodna 2 braka ima 2 djece, tako da ona vikendom može prakticirati majčinstvo. Njena želja je da radi kao prodavačica u supermarketu. O tom poslu priča kao kad ja pričam o vođenju radionica i seminara. Ili o parfemima. Ili o kemijskama. Ili o ukrasnim papirima. Ili o bojama u filmu Amelie.
Sutra je petak. Ponovno vježbamo pasiv kojeg velika većina ne kuži ni pod razno. Tako, primjerice, umjesto Ich lasse meine Haare schneiden, lik kaže Ich lasse meine Haare gegessen. Nije vam smješno? Nema veze - većini nije bilo. :)
