četvrtak, 03.11.2016. u 22:00
Ich lasse...
Već je pola modula iza mene. Svakim danom razumijem sve više, ali čini mi se kao da govorim sve manje. Da je barem tako i na mom materinjem. Mogu se tješiti da je većina razreda gora od mene, ali to i nije neka utjeha. Pogotovo što sam tu već dvije godine.
Četvrtkom i petkom moje bivše učiteljice drže predavanja susjednim razredima tako da me, kad god ih sretnem, a to je barem 2x tjedno, opere nostalgija za mojim bivšim razredom. Mislila sam da ću jedva čekati raspisati se o novoj ekipi, ali nekako mi ne ide - djelomično jer se osjećam loše ako pišem o njihovim osobnim životima (iako ih vi ne znate i vjerojatno nikad nijednog nećete upoznati), a djelomično jer sam toliko umorna da ne mogu smisliti paragraf teksta koji bi ujedno bio jasan, smislen i koliko toliko zabavan.
Kad god saznam da je netko iz Sirije ili "sličnih" zemalja (izbjeglice, ne?), ne mogu očekivati pozitivnu priču. Većinom priča ide tako da su jedva preživjeli put od svoje zemlje do Njemačke, zatim da su izgubili sve što su imali i da ovdje nisu sretni (bez obitelji, bez posla i s mentalitetom koji većini ne odgovara). Priče poput moje (muž je došao na doktorat, a ja došla s/za njim) nije baš toliko česta, a ako je i ima, onda se većinom radi o ekipi koja nije (visoko)obrazovana.
Nekako sam se najbolje skompala s Moldavkom i Sirijcem kojeg ću za potrebe bloga nazvati Sirijac Ah (uopće nije skraćeno od Ahmad). Nakon škole znamo pješačiti i vježbati naš nepostojeći njemački. Svi slobodni muški u razredu su ljubomorni na Sirijca Ah-a jer je stalno s prekrasnom Moldavkom, a on je na taj način uopće ne doživljava - pa je (meni) cijela stvar još zabavnija. Ona mu nosi svježe povrće koje grickaju u pauzi, a on njoj arapsku kavu s milijun (ili milion?) začina. Druženje s njom i sa mnom te vidljivi napredak u znanju njemačkog pomaže mu da se što bolje nosi s trenutnom životnom situacijom u kojoj živi u 16 metara kvadratnih s još troje osoba i u kojoj mu je mama završila u bolnici zbog srčanih problema jer toliko im bombardiraju grad da je konstantno u stresu. Svaki smješak na njegovom licu za mene je kao mala pobjeda.
Danas sam se malo zapričala s Etiopljankom (s viškom kila haha). Simpatična 25-godišnjakinja koja kaže da bi najradije cijeli dan šopingirala, išla s prijateljicama na kave i u kino - u principu, sve što je radila dok je bila doma. Ovdje je realnost malo drugačija. Suprug joj se doselio prije nekog vremena u Njemačku, pa je ona došla za njim prije nekih 8 mjeseci. On je njoj prvi muž, a ona njemu treće žena. Iz prethodna 2 braka ima 2 djece, tako da ona vikendom može prakticirati majčinstvo. Njena želja je da radi kao prodavačica u supermarketu. O tom poslu priča kao kad ja pričam o vođenju radionica i seminara. Ili o parfemima. Ili o kemijskama. Ili o ukrasnim papirima. Ili o bojama u filmu Amelie.
Sutra je petak. Ponovno vježbamo pasiv kojeg velika većina ne kuži ni pod razno. Tako, primjerice, umjesto Ich lasse meine Haare schneiden, lik kaže Ich lasse meine Haare gegessen. Nije vam smješno? Nema veze - većini nije bilo. :)
