petak, 18.11.2016. u 19:49
Hallo B1!
Ono kad čekaš petak a onda ne možeš uživati u njemu jer si preumoran.
Danas je započeo B1 tečaj njemačkog i nekoliko ljudi je otišlo, a nekoliko novih očekujemo. Otišao je jedan divan Eritrejac. Dečko od svojih 28 godina koji je zbog prelaska "na crno" u drugu zemlju završio 3 godine u libijskom zatvoru. Ali osim pomalo ostarjelog lica za tako mladu osobu, na njemu nema drugih ožiljaka. Nasmijan, voljan učiti, zadovoljan životom. Sa suprugom i dvoje djece živi u Münchenu i na pitanje je li zadovoljan - odgovara da jest: da ide na tečaj, a kad dođe doma, igra se s djecom (ima dvoje). Nedjeljom se nalazi s prijateljima i zajedno čitaju Bibliju. Ne znam ima li obitelj u Eritreji, ali spreman je izgraditi život ovdje. Međutim, sve to nije bilo dovoljno da nastavi pratiti sve teže i teže gradivo. Danas nas je došao pozdraviti i obuzela me neka tuga.
Dan je bio nekako topliji, ali i melankoličniji. Mladi Hrvat bio je tužan. Kaže da mu fali njegovo selo u BiH i da zna da će mu tu dugoročno biti bolje, ali da želi kući. Kaže da mu nedostaje starija sestra i baba i did. Kaže da mu sestra studira astronomiju, na što ga je mlađa sestra ispravila i rekla da im sestra studira agronomiju. :)
Pita on mene idem li na mimohod. Malo se šokirao kad sam rekla da ne znam za organizirani mimohod u Münchenu. On (kaže "naravno da") ide.
Danas je do mene sjedio 19-godišnji Sirijac. Kroz puknuti ekran na mobitelu mogla sam vidjeti pozadinsku sliku. Bila je slika mlade djevojke. Njegove djevojke. Ona ne može doći u Njemačku. On se ne može vratiti u Siriju. Pitam ga je li to sada veza na daljinu. Kaže da je pokušava zaboraviti, ali da je teško. Nije više htio o tome razgovarati. Utonio je u svoje misli, a ja sam mu primijetila kosu kojoj se već naziru sijede.
Nasuprot mene sjedi Kosovar koji ne pušta Moldavku na miru. Toliko je naporan sa svojim šalama koje nisu zabavne i svojim golemim egom da će doslovno netko iz Büro-a (opet) morati reagirati. 27 godina, a ponaša se kao da ne postoji brojka "2" u njegovim godinama.
Kaže mi danas kolegica iz Sirije da je morala ostaviti kćer (7) samu u stanu pa je zove svakih sat vremena "Mama, mama, dođi kući." Da ja ostavim svoju doma - ne da ne bi više bilo stana, ne bi bilo čitave zgrade.
