fotorehabilitacija djeluje
Kako je dan počeo?
Uz kavu naravno. I spoznaju da je nekom ipak stalo kako sam. A to je meni jako važno. Ne bih voljela da sam naletjela na bezdušnjaka.
Odradila svoju TV školu, tj. odgledala, zapisivala.
Kamo danas? Znam. U Rovinj. Moram vidjeti onaj predivni kružni tok, stiliziranu maslinu, skulpturu, nad skulpturama.
Muzika i dalje trešti u autu. Ja pjevuckam i pokoja suza klizne. A onda se skuliram jer ne mogu tako voziti.
Vidim ga izdaleka. Već sam se isprakticirala da odmah moram uočiti gdje se uparkirati.
Predivan je.
Idem dalje. I svaki put stajem. Ljudi me u čudu gledaju. Ko ih šiša. Ja sam na samorehabilitaciji. To mi je zadatak. Još jutros čak me i kružni tokovi više nisu zanimali.
U Rovinju se nadam kavi na terasi. Njente. Ulazim u moj omiljeni dućan s cipelama, pronalazim cipele koje sam jednom zamjerila, prije par mjeseci. Sad su povoljnije i sad su moje. Predivne su mi, no nisu me baš razvedrile.
Pri povratku prema doma, čim se sjetim doma, počelo me gušiti. Rekli bi ljudi da duša boli. I skrenem prema Balama. Tamo nikad nisam bila.
I onda baš kao u bajci stvori se preda mnom, divan, predivan. Znam da sam ga sa Zvonkom vidjela, ali ni slutila nisam da je u Balama. Stvarno sam se razveselila ko malo dijete.
Opet krećem prema doma. Opet guši u duši. A u pič mič, pa kad to misli prestati.
Stajem na Limskom kanalu i ugledam kružni tok. Kome i čemu???
Sjetim se da sam oduvijek željela obaći jedno selo s mojim djevojačkim prezimenom.
Sva nadobudna krećem. Šuljam se uskom ulicom kao tat. A tamo umjesto ruševina i zapuštenog sela 3 velebne kuće, ograđene ogradom do neba. Sa svih strana piše zabranjeno parkiranje, privat. Psi zalajaše, iz auta ne izađoh. Jedva se nekako okrenuh i razočarana odoh. Ne upoznah možebitnu daljnju rodbinu.
Skrenem preko Stranići, Marasi i Gradine. Da malo obnovim sjećanja. Na poznatom putu počnem vozit trke, mislin na 60km/h. Jedva tu i tamo došla do 80km/h. Tako jedno 2 puta, gori, doli i skuliran se tek kad san jedva prikočila kad se niotkuda pojavio auto.
Sjetim se kamenloma u Marasima. Puteljkom bijelim krenem i gle čuda. Zagradili su ga.
Baš mi je žao. Tamo je lijepo. A kako se sad okrenuti muko moja.
Krenem put Vrsara. I sjetim se aerodroma. Moran obaći moju eskadrilu. Patak jel vidiš ti kako smo moćni.
Doma. Treba poći doma. Ne da mi se. Stajem u Funtani kod frendice na kavi, ali nervozna sam. Ne mogu dugo ostati. Nisam joj dala šansu da mi soli pamet jer su mi dvije najbolje frendice počele držat prodike pa sam ih poslala na kratko, a one mi spustile slušalicu u kritičnom trenutku kad se slušalica ni u ludilu ne smije spustit. Sve smo si oprostile naravno.
Dolazim doma. Na kapiji u cvijeću nalazim ruže i kolače. Moj rod me silno obradovao.
Shvatila sam da neke stvari moram ovaj put riješiti sama. I vožnja po Istri me dobro relaksirala.
Dolazim doma. Radim za školu, perem suđe i već imam ovi ratni plan.
Gle čuda, ne guši me više biti u kući. Da to je zbog ratnog plana kojem se jako radujem.
Zovem frendicu ako će sa mnom u novi pohod. Idemo. Ja pjevam one iste pjesme koje su mi dušu razdirale. I bilo je veličanstveno.
Vratila se 23:30. Prevalila danas 216 km.
Post pišem više od 2 sata. Super. Kad zgotovim bit ću krepana i zrela za krpe.
A sutra???
Samo da sutra budem kao danas. Bože ti u kojega ja ne vjerujem, ne daj da se ponovi jučerašnji, prekjučerašnji… dan. Jer stvarno sam mislila da ću umrijeti od tuge.
A za moje rodjake evo jedna koju najviše volin.
28.04.2020. u 01:29 | 14 Komentara | Print | # | ^
