mea coolpa
petak, 27.01.2012.
Roman
U osjećaju sjedinjenosti tijela s dušom,
u kompletnosti savršenog bića,
promatrajući spoj sivog neba i kraja svijeta,
nestanku sivila tuge,
zadivljenosti prostranstvom,
ljepoti tišine, spokoja i mira
nebitnosti realnog života,
ležim u šuštećem pijesku nekadašnjeg mora.
Mekoća pijeska ispod mene učini mi se kao najfinija svila,
i najudobniji krevet,
kamen ispod glave mi je najmekši jastuk,
a zrak koji udišem najukusnija mi je hrana.
Zagledanm se u najsjajniju zvijezdu i smiješim se.
Nisam gladan niti umoran,
nisam depresivan,
ne trebam ni oca ni majku ni dom.
Dovoljno mi je nebo i saznanje kako je sve jednostavno.
ponedjeljak, 16.01.2012.
Jutro
Dok budim umorno tijelo,
gladno, umorno, sneno,
u međuzemlju sna i jave,
lijepog sna i ružnije jave.
I dok razmišljam o granici ovih dvaju svjetova,
koje jedna budilica dijeli,
ili neki drugi neartikulirani krik
kojeg proizvodi susjed, prodavač
ili neki drugi noću opijeni lik.
Tišina je bila lijepa, topla…
Svuda sam plovio i vidio jedan drugi svijet,
Lijep i na trenutke ljepši.
Neki dijelovi se ponavljaju,
ali ne monotono kao tapkanje vlaka,
snovi varijacije dopuštaju,
prema visočjem dijelu neba i zraka.
Da, snovi…
Dosadni ured čeka
i naravno, ružnija java.
