mea coolpa
ponedjeljak, 21.11.2011.
Plant
Blijeda samoća stvarnosti,
melodije tuge i boli,
težnja za besmrtnosti sroka,
bujica misli i orgazam osjećaja,
potreba ljubavi,
simfonija tjelesnog dodira,
tišina glasnija od riječi,
fantazija o savršenom svijetu,
dovoljnosti dvoje, negdje, bilo gdje…
Nepotrošenost svega,
višak organskoga.
Sami smo.
Koliko smo sami?
Sjetiš li se nas i nečeg svima zaboravljivog?
Osim meni.
Možda neke stare melodije,
ili one ledene travanjske kiše,
hladnoće,
nevine suze na tvom obrazu.
Sjetiš li se topline tog istog hladnog kišnog dana?
Razmišljaš li ponekad o kraju,
godinama koje lete,
a nismo više tako mladi,
samo je vjetar isti i snijeg i kiša,
možda se oni sjećaju naših duša?
A duša u nama stari,
smanjuje se na veličinu tek rođenog djeteta,
a trebala bi s nama rasti,
lebdjeti u nama,
gušiti se u tijelu,
izlaziti iz njega,
smijati se s drugim sretnim dušama.
ponedjeljak, 07.11.2011.
DESERT GREY
Hladno je,
studeni je.
Meni je hladno.
Boje su tople,
najtoplije tople,
najmilije,
boje jeseni.
Nestajem…
Negdje sam u pustinji,
krajobraz je ružan,
ničega lijepog nema,
pijesak je vreo i hladan.
Sve je jednako,
Jednolično,
isto.
Preslika ničega,
tmurnog.
Negdje manji proplanak,
siv.
Sa lijeve strane tupa uzvisina,
tamna.
Na drugoj strani veliki kamen,
mrk,
U blizini rijeka,
bez vode.
Sve prekriveno ničim,
sve odiše mrtvilom,
boje ne postoje,
a boje su lijepe,
sve ima boju,
osim pustinje
I ove noćne kušnje.
Vani je jesen i boje,
puno boja…
