Blijeda samoća stvarnosti,
melodije tuge i boli,
težnja za besmrtnosti sroka,
bujica misli i orgazam osjećaja,
potreba ljubavi,
simfonija tjelesnog dodira,
tišina glasnija od riječi,
fantazija o savršenom svijetu,
dovoljnosti dvoje, negdje, bilo gdje…
Nepotrošenost svega,
višak organskoga.
Sami smo.
Koliko smo sami?
Sjetiš li se nas i nečeg svima zaboravljivog?
Osim meni.
Možda neke stare melodije,
ili one ledene travanjske kiše,
hladnoće,
nevine suze na tvom obrazu.
Sjetiš li se topline tog istog hladnog kišnog dana?
Razmišljaš li ponekad o kraju,
godinama koje lete,
a nismo više tako mladi,
samo je vjetar isti i snijeg i kiša,
možda se oni sjećaju naših duša?
A duša u nama stari,
smanjuje se na veličinu tek rođenog djeteta,
a trebala bi s nama rasti,
lebdjeti u nama,
gušiti se u tijelu,
izlaziti iz njega,
smijati se s drugim sretnim dušama.
Post je objavljen 21.11.2011. u 18:24 sati.