Blogov kolac
petak, 30.11.2007.
Info: Big Bother (iliti Mučionica on-line)
|
Vi čekate prikaze knjiga, knjige čekaju prikaze knjiga, a ja se zajebavam i zarađujem za ćevape. Te tako vodim i "Mučionicu", radionicu pisanja znanstvene fantastike u prostorijama SFere, utorkom. Za dobrobit članova i svih vas voajera pokrenut je i blog na kojem ćete moći čitati kako je bilo, a na kojem ćemo secirati i najzanimljivije momente onoga što se napiše. Ako ovdje ne naletite na neki unos, pogledajte na SFeradionici. Fala, (mcn) |
- 09:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #
petak, 23.11.2007.
Info: Crtani romani šou
|
Od danas do nedjelje, u Studentskom centru. Jes' da je glavna tema Zagor, al' to ne znači da se neće naći koji strip i za one koji su ga prerasli. Preporučujem FIBRIN štand u čijem će se kutku stisnuti i neke stvari koje mislim donijeti - par zadnjih Q-ova, Borovnica, Pirati, UBIQ, Bludućnost, Da sam Šejn ... Fala! (mcn) |
- 09:44 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 16.11.2007.
Bulimična početnica
(Oliver Franić: ARATON 1-3; Nova knjiga Rast, 2004.)Kad se sjetim ARATONA, uvijek se najprije rastužim. Ne zbog mana samog teksta (a ima ih), već zbog onoga o čemu sam razmišljao dok sam čitao nekih dvije tisuće stranica ove trotomne pustolovne priče sa znanstvenofantastičnom podlogom. U ARATONU, naime, vidim odjek tužne sudbine hrvatskog SF-a. Oliver Franić ARATON je pisao skoro dvadeset godina. Što znači da ga je počeo negdje na valu najvećeg SF poleta u nas, u vrijeme priljeva jeftinih pejperbekova u knjižare uvozne literature i u vrijeme prvih godina legendarnog znanstvenofantastičnog časopisa Sirius. U ARATONU je stoga vidljiv čitav raspon utjecaja iz svekolike povijesti dotadašnjeg SF-a: od barouzovskih polugolih i mačem oboružanih mišićavaca što se s podjednako polugolom djevom u jednoj ruci i podjednako mišićavim nezemaljskim drugom uz drugi bok bore protiv hordi nakaznih tuđina, do legvinijanske zamisli o izgubljenim kolonijama koje su od zajedničke nam povijesti sagradile novu mitologiju. Al' nisu utjecaji problem - gdje bi itko bez utjecaja i poečo pisati - već u pisanju koje je potrajalo dvadeset godina. Motivi koji su bili stari u trenutku kad su stigli u Oliverove ruke, nisu se protokom godina pomladili. Suštinski, ARATON je palp-roman: oko osi znanstvenofantastične premise nabacana je pustolovina spletki, uhićenja, bjegova, kušnji i sukoba. No, ARATON izdaje palp (mi bismo nekad rekli roto) u njegovom osnovnom principu: palp se piše brzo da bi ga se čitalo brzo, probavilo brzo i što brže zaboravilo. Palp svoju količinu stvara nizom kratkih romana; kad jedan palp-roman desetorostruko nabrekne, kao što je slučaj s ARATONOM, onda on ne biva deset puta kvalitetniji već deset puta razvidnije postaju samo mane, dok vrline u istom omjeru padaju u nevidljivost. Od početne je, solidne, palp-zamisli Oliver Franić tijekom dva desetljeća počesto samotnog gastarbajta učinio svoje životno djelo. Na palp-stabalce nakalemio je breme slavenskog beznađa i skepse (izrazito neprimjereno germansko-junačkoj tradiciji palpa) i pustolovinu mača ukrstio s vjerom u postojanje smisla ("Tvoj život ima krajnju svrhu o kojoj još ne znaš!" kaže 532. stranica prvog sveska) i, možda, potragom za samim sobom ("Izraz njegova lica urio mi se u sjećanje. Gledao sam mnogo puta posljednji dah života na licu umirućeg čovjeka. Ovo nevjerovanje pogodilo me snagom groma. Koliko neostvarenih nauma ostaje iza poginulog, iza svakog i uvijek! Da će najvjerojatnije i mene zadesiti ista kob, bilo mi je jasno. Moje traganje za prošlim životom u tom svjetlu dobilo je novu dubinu. Pitanje smisla se nametnulo.", sv./99). U tom hibridu nađe se dobrih trenutaka ("Nije se tu više imalo što reći. Uklonio sam se u stranu, ja lažac i ubojica, i propustio časne ljude koji ubijaju samo iz vjerskih pobuda.", sv. II/465) i dobra ideja deura-životnoga cilja koji daje traženi smisao ("bolje je poginuti dok si na putu deura"), ali ti draguljčići jedva da su vrijedni probijanja kroz bulimično brdo voluminoznog papira ove trosveščane knjige. Oliverova početna ideja - ako sam dobro shvatio one koji su nastanku pribivali od početka - nalazi se u trećem i završnom svesku. Prva dva su bujanje radnje, počesto neobuzdano, koje je trebalo odrezati. Jer, čemu stotinu stranica (ili dvije? znam samo da se činilo beskonačnim) čučanja u tunelu i premišljanja kako se riješiti strijelca koji čubi na nekom izboju i junacima priječi proći? Stotinu stranica, hej! Pravi palp bi to riješio u šest; literatura bi se na tih stotinu stranica stigla pozabaviti poviješću svijeta, a ne samo inženjeringom problema! Daleko od toga da je treća knjiga bezgrešna (obiluje info-dumpovima, kvazi izvješćima čija je jedina svrha u naše umorne oči kipati sve detalje osmišljenog svijeta o kojima je autor godinama razmišljao, a za koje nas ne može biti manje briga), ali prve dvije se sastoje gotovo isključivo od općih mjesta palp-proze (načas je zanimljivo dok se junak fura na djevičanstvo, al' onda poklekne pa više nema ni toga) i moglo ih se svesti na petinu ili desetinu, a da ništa ne usfali. Grozno je i ružno to reći, ali to jednostavno jest tako. ARATON ima i drugih mana - oneobičavanje mjernih jedinica oneobičavanja radi, primjerice, ili masu imena na samoglasnik koja zbog toga postaje teško razlikovati ("Alk Anhor, otac atamana Atagija, odlučio je načiniti Arkotur, odnosno spojiti Ankortur i Anartur izvan Orina", sv.II/82) - ima ih toliko da bi gotovo mogao služiti kao udžbenik kako romane ne treba pisati. Ali - i nikom nije draže nego meni što postoji taj "ali" - ARATON ima i priču. Loše izveden početak, taj prespori prvi svezak i drugi pun općih mjesta, vjerojatno su posljedica Oliverove nesigurnosti i kasnije nevoljkosti da potezom noža odbaci godine tipkanja. Ali sva tri sveska ipak, na koncu, pričaju koherentnu priču i to nije malo. Što se pogrešnih odluka tiče, Oliver ima ovo za reći: "ovaj je svijet posljedica niza pogrešnih odluka, onih u dalekoj prošlosti i onih koje smo mi sami donijeli" (sv II/539), ali i svoje opravdanje: "Trudim se da u svom upravljanju pravim što manje grešaka, iako sam svjestan da je to u biti nemoguće. Na koncu, ovaj svijet nije ni najgori mogući. Ponekad je toliko očito kakvu odluku treba donijeti da je teže donijeti krivu nego ispravnu." (ibid.). Stoga je moj zaključak i bio da ARATON nije najgori mogući roman. Okasnio je to roman, roman koji je pogriješio kad se grčevito držao svojih palp-korijena dok se njegov autor mijenjao i polako ga punio proživljenim (i palpu neprimjerenim) razočaranjima, ali je i jedini suvisao fantastični roman začet između Raosa i renesanse devedesetih. Uspjeh Olivera Franića nije što je napisao savršen roman, već što ga je uopće napisao. Eto ti prave snage deura. Glasao sam da ARATON dobije "Sferu" one godine kad je izašao. Insistirao sam, usprkos svim manama, da je dobije jednako kao što sam insistirao da u obrazloženju Oliveru pred svima kažemo da je roman prenabrekao. Ovo drugo možda je bilo krivo; za prvu odluku i danas mislim da je bila ispravna. Jer, negdje vani sjedi neki klinac koji ne zna ništa o povijesti žanra i općim mjestima palpa. Neki klinac kojemu je dvanaest godina, koji je s oduševljenjem otkrio kako može čitati i knjige deblje od stotinu stranica. U svojim ručicama on drži ARATON - čita drugi svezak, prvog nije bilo u knjižnici, ali njemu je svejedno - i otvaraju mu se vrata mašte i svemira. (mcn) |
- 09:32 - Komentari (6) - Isprintaj - #
nedjelja, 11.11.2007.
Ono, sori ...
|
... bilo je ili spavat' ili ustat' sat i pol ranije kako bi se napisalo prikaz. Komoditet je prevagnuo. Svejedno, još smo danas na InterLiberu (paviljon 6, štand 18b) i ako vam je ostalo što para, rado ćemo ih primiti.  Hvala! (mcn) |
- 08:56 - Komentari (5) - Isprintaj - #
subota, 10.11.2007.
Ustrijelite Joycea!
Još jednom: dnevni postovi (iako, vidjet ćemo koliko će mi snage ostati za sutra ...) povodom InterLibera, gdje u paviljonu 6 zagrebačkog Velesajma, na štandu 18B Mentora i SFere prodajemo knjige po malo kuna i stripove po još manje. Noviteti: književni časopis UBIQ, zbirka erotskog SF-a Bludućnost, moj strip-album PIRATI. Stariteti: enciklopedija Modesty Blaise po 900 kuna i neke jeftinije stvari.  (Jason: LEFT BANK GANG; Fantagraphics Books, 200?.) Sasvim slučajno i nimalo namjerno, današnji se prikaz veže uz dva koja su mu prethodila: uz Flannericu po radnji smještenoj u pariško međuraće kad su onuda hodili Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound, a uz Gatala po pitanju ideja koje u određenom trenutku, iako uz različite rezultate, svima padnu na pamet. U LEFT BANK GANG ("Banda s Lijeve obale" gdje se "Lijeva obala" odnosi na Latinsku četvrt, poznati boemski kvart Pariza) takva je ideja o Hemingwayu i društvu kao crtačima stripova. I da, jasno, LEFT BANK GANG je i sam strip. Meni je posebno zanimljivo pratiti inačice te ideje iz vrlo jednostavnog i prilično sebeljubivog razloga. I sâm sam, naime, negdje devedesetih. u "Patku" objavio strip u kojem dva kritički nastrojena čitatelja u Parizu raspravljaju o novom strip-albumu Hemingwaya i Picassa, pa onda seciraju povijest stripa kroz vijekove, razmišljajući je li bolji bio vrijedni Michelangelo koji je život posvetio stripu ili talentirani Leonardo koji se u stripu zadržao tek kratko. Idući sam put sreo takvu zamisao u "Hicksvilleu" novozelanđanina Dylana Horrocksa, gdje se pojavljuje najveća biblioteka svih stripova ikad, uključujući i neke rijetke Picassove (iako ne one koje je Picasso stvarno radio, što je posebna tema). A sad evo Jasona s novom inačicom. A što nam je svoj trojici zajedničko? Dvije stvari: porijeklom iz marginalnih stripovskih zemalja (Jason je Norvežanin) i danas četrdesetogodišnjaci, godinama smo bili prisiljeni objašnjavati zašto volimo strip kad u tome nema novaca ni prestiža i onda je to rezultiralo ovakvim vapajima za prihvaćenošću. Valjda. U svakom slučaju, Jason ulazi u strip s jednostavnom premisom: Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound ne pišu romane nego crtaju stripove; raspravljaju o perima i kistovima, nemaju para, imaju problema. Biografski detalji su stvarni (obiteljska situacija Hemingwaya i Fitzgeralda je otprilike kako je se sjećam s drugih mjesta), a elementi vremena i mjesta (Gertrude Stein) miješaju se s detaljima poznatim nam iz milijun suvremenih autobiografija alternativnih stripaša. Njima je nekad bilo kao nama sada, govori Jason. Fair enough. No, negdje točno na pola albuma, priča mijenja brzinu. Vjerojatno je tako bila zamišljena od početka, Jason djeluje kao sistematično momče, ali razlika u ritmu i naraciji je pogolema: gdje smo u prvoj polovici imali sporo nedogađanje posve po uzoru na suvremena stripaška kukanja, u drugoj Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound (naravno da kopipejstam ovu listu svaki put  ) zaključe kako u stripu nema para, odluče opljačkati banku i mi se glavačke nađemo u krimiću. Fair enough? Hmm, ne baš.Dva su prigovora, a svaki zavisi kako strip odlučimo čitati. Uzmemo li da nam je zanimljiva bila premisa o proslavljenim književnim zvijezdama kao autorima stripa i da nas je zanimalo što Jason na tu temu ima reći, druga je polovica temeljito razočaranje jer stripaštvo Hemingwaya, Fitzgeralda, Joycea i Pounda u krimić-zapletu ne igra nikakvu ulogu. Dobar, složen zaplet kakvog Jason voli (a koji me strukturalno poprilično podsjećao, ako nisam posve ribambiškao, na Kubrickov "Killing") jednako bi funkcionirao i da je četvorka ostala literarna - poanta je u amaterskoj pljački i nizu izdaja - ili čak i da se nikakvim kreativnim poslom nisu prije pljačke bavili. Gledamo li, dakle, strip iz perspektive njegova početka, djeluje nedorečen; promatramo li ga od krimića, cijela je prva polovica suvišna (iako je na zloban način zabavno vidjeti ubijenog Joycea). Jason je bitan autor koji se zadnjih nekoliko godina pokušava osloboditi nijeme forme koja ga je proslavila. Čini to dobro, ali većini njegovih govornih albuma - najbolji je "Iron Wagon" koji je adaptacija istoimenog norveškog romana - nedostaje nešto kako bi bili sjajni. Svejedno, njegovi su podbačaji još uvijek kilometrima ispred dosega industrijskog standarda te me i dalje zanima što sljedeće kani pokušati. (mcn) |
- 08:03 - Komentari (1) - Isprintaj - #
petak, 09.11.2007.
Iznimno
(Janet Flanner: PARIS WAS YESTERDAY; HBJ, 1988.(1))Davno nisam pročitao ljepše napisanu knjigu. Gornja bi rečenica skoro mogla biti ukupnost prikaza jer jedva da svoj sud mogu bolje i sažetije izreći. Al' moglo bi se činiti kako varam, kako se izvlačim pa ću nastaviti - iako je sam PARIS WAS YESTERDAY lekcija o tome kako se piše dobro i sažeto. I lijepo. Ne zaboravimo lijepo. PARIS WAS YESTERDAY je izbor iz članaka koje je Janet Flanner pod pseudonimom Genęt (vjerojatno zbog francuskog izgovora njezinog imena) od 1925. do 1939. u dvotjednom ritmu iz Pariza pisala za tu utvrdu lijepog pisanja, časopis The New Yorker. Obavještavajući transatlantske čitatelje o zbivanjima u evropskoj umjetnosti, politici i kriminalu, ona je manje izvještavala nego što je - tračala; premda nije izbjegavala točnost, najvažnija joj je bila sočnost, a toga nije nedostajalo u međuratnom "gay Paree". A međuratni je Pariz bio fascinantno mjesto. Nisam neki ljubitelj Pariza per se (od nekoliko posjeta svidio mi se samo jednom), niti sam bio apriori (e, što patim danas od latinizama) sklon smatrati ga bitnim zbog toga što se u međuraću (nisam rek'o interbellum! nisam rek'o interbellum!) na obalama Seine okupila generacija prozaika i slikara koji nam i danas određuju ukuse i stilove. Okupili se te se okupili, pa što, je li tako? E, baš i nije. Cijela klima tadašnjeg Pariza - u kojem su umirale zadnje velike kurtizane devetnaestog stoljeća, premlade pjevačice i stari krvnici; u kojem su ubojstva bila rijetka, krvava i spektakularna; u kojem je Republika još živjela s nostalgijom na Carstvo - bila je, ako vjerujemo dojmu kojega svojom prozom prenosi Janet, nabijena važnošću trenutka. Prvi je Svjetski rat bio gotov, ali još ništa nije bilo završeno: čekalo se da padne druga čizma - čovjeka jeza prolazi od Flanneričinih opisa mirnoće s kojom Francuzi marširaju na granicu nakon Hitlerova ulaska u Čehoslovačku, fatalizma kojim godinu dana čekaju rat - i za tih se dvadeset godina pokušavalo uživati kao da je svaki dan zadnji. Ja nisam hedonist i umjereno sam idealist, ali ako je tih godina Pariz odnjegovao iznimne talente, onda je to stoga što je i sam bio iznimno mjesto. I imao iznimnu kroničarku. Pisala ona o umjetnosti ("Glasine kažu kako je Picasso posljednje tri godine za svoju dušu slikao čudesno ružne pijevce, a da je ovo krasno cvijeće naslikao samo kako bi usrećio (galerista) Rosenberga, koji ih prodaje po stotinu i pedeset tisuća franaka, vjerojatno samo kako bi usrećio Picassa."), o posjeti britanskog kraljevskog para ("(...)Francuzi su pokazali, pa makar prošla desetljeća, koliko su nadareni za slavljenje kraljeva. Godinama se nisu dobro zabavljali. Zabavljajući sad nekoga drugoga, ironično, demokratski su Parižani sebi priuštili najbolju razonodu još od časa smrti Luja XV.") ili prepričavajući crnu kroniku (često citiran početak jednog članka glasi: "Pokojna Jean De Koven bila bi prosječni američki turist, da nije dviju iznimki. Nikad nije nogom stupila u Operu i bila je ubijena."), Janet Flanner činila je to uvijek duhovito i nikad dosadno. Znam i vidim po reakcijama koje nekad stižu na ove prikaze, kako svatko poima lijepo pisanje na svoj način. "Uvijek zanimljivo i nikad dosadno" moje je poimanje. Možda joj nije bilo dano da piše išta više od trač rubrike - njezin jedini roman nije najbolje prihvaćen - ali Janet Flanner je pokazala kako vrijedi inačica stare fraze da nema malih tekstova nego samo malih pisaca. Čitajući njezine nekrologe poželio sam jednu od onih gluposti koje čovjek poželi: pročitati kako bi ona sljuštila moj život u pola kartice kao što je s tolikima učinila, pohvalivši posao, očovječivši čovjeka - ni Posljednji sud ne može biti točniji, okrutniji ni blaži. Tu zamišljenu uslugu joj ne mogu vratiti, ali vam zato poručujem koliko sam uživao u knjizi. Dug majci, vraćam djeci. (mcn) Nisam rek'o interbellum, ali kažem InterLiber! Štand SFere/Mentora je u paviljonu 6, broj 18B, sigurno imamo nešto i za vas (makar mrk pogled, ne kupite li ništa.  Za više detalja, pogledajte prethodne postove. |
- 08:02 - Komentari (5) - Isprintaj - #
četvrtak, 08.11.2007.
QUINTANA KAŽE ...
|
... da pošaljem sve one koje zanima Bestselerov natječaj, knjiga koja je rezultat istog i kako se nje dokopati na službeni blog natječaja. |
- 11:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #
Getalo gata
Nastavljamo s interliberskim dnevnim postovima, sve u nadi da ćete navratiti do štanda 18B u paviljonu 6 i potrošiti pare kod SFere i Mentora. Sad, kako su ulaznice u međuvremenu postale besplatne, otpao nam je promidžbeni trik nadoknade istih, ali ću barem najaviti nove naslove: prvi broj književnog časopisa za znastvenu fantastiku UBIQ, zbirku erotskog SF-a BLUDUĆNOST, koju je uredila blogerica Ire, zatim zbirku priča s Bestselerova natječaja DA SAM ŠEJN ... koju je objavio Jesus Quintana, a Jesus nam je isto tako donio da prodajemo njegov DOGGIESTYLE ... Uz to, nešto Fibrinih naslova kvalitetnih stripova, naš uobičajeni dijapazon SF-a i antikvarna iznenađenja poput (skupe!) enciklopedije Modesty Blaise. (Veselin Gatalo: GETO; AGM, 2006.) Fak. Zajeb'o me Gatalo. Moju antipatiju prema ovome romanu ne može se jednoznačno objasniti. S jedne je strane tu loša uspomena na pričicu iz koje je roman niknuo: priča "Vuk" stigla je, u svojih malo natječajnih kartica, tek skicirati ideju Bosne ograđene zidom u kojoj se kolju plemena Hrvata, Srba i Muslimana skrivena ispod do bljuvanja slatkastih i "neprozirnih" nadimaka Kockastih, Orlastih i Mjesečastih. Bosna kao geto, dakle, Bosna kao zatvor - jedna od ideja tako očitih da se kad ih čitate pitate je li moguće kako do sada zaista nisu bile napisane? Je li moguće da je Gatalo prvi, pitate se, i dobacite mu mrk, zavidan pogled rezerviran za srećkoviće koji se nisu libili očitoga nakon što su u općem prepoznali osobno. Taj mrk pogled vjerojatno je drugi razlog moje inicijalne netrpeljivosti. Treći je određena uobraženost kojom Gatalo, ostanimo samo na knjizi, sa papira zrači. Prva rečenica bilješke o piscu zamalo je bila dovoljna da knjigu nikad ni ne otvorim, a narcisoidno slikanje portreta glavnog junaka po sebi samome (str. 55) doprinijelo je negativnom dojmu. Možda ćete reći kako su to trivijalnosti po kojima knjigu ne bi valjalo suditi, ali takva su vremena - knjiga se ne prodaje sama već je prodaje imidž autora; autor danas, parafrazirajmo Pavla Pavličića, jest knjiga pa kako da volim knjigu ako mi je autor mrzak? - a, uz to, knjige su za mene intimna stvar. Ne vodim ih u krevet ako su mi odbojne, a GETO se prekrcao odbojnim poenima dok mu još nisam ni na metar prišao. Al' onda fak. Zajeb'o me Gatalo. Tako mi je dobro bilo krenulo čerečenje ... Nabrušen, pročitao sam prvo poglavlje i rekao "Jebala ga Bosna i te njihove priče u priči, uvodi ni zbog čega nego zbog uvoda!". Zlurado sam opasku pribilježio u notes i krenuo dalje, likujući kako je GETO isti kao "Vuk", samo bespotrebno razvučen na parsto stranica više, kako akcijske sekvence jesu dobro napisane, ali kako je sve to samo mlaćenje prazne slame. Posebno sam uživao u prividnim diskrepancijama vremena koje je proteklo unutar Gatalova Geta i izvan njega (kako uskladiti sjećanja na Ivana Pavla II s izjavom kako je Tuzla u dalekoj uspomeni? ) i lošim šalama kao što je "Trebindže" ili "predsjednik Grm". Ovo nije literatura, ovo je karikatura!, pjenio sam se, a notes se punio bilješkama optužnice. Kanio sam tražiti egzekuciju. Al' onda ... Fak, je li. Ne neki glasni "fak" koji se urla svijetu kako bi se objavila nanesena ti nepravda već spontani jedan, tihi "fak" što isklizne na dahu kad shvatiš kako si glup bio i kad samo gledaš kako bi svoju sramotu skrio. Nakon što većinu knjige posveti trčkaranju lijevo-desno, kreativnom klanju i panegiriku psima, Gatalo nas izvodi iz Geta. Čini to gotovo po matrici klasičnih SF-romana (poput, recimo, "Invertiranog svijeta"): dug uvod smješten u najzačudniji dio izmaštanog svijetu pa usputno prebiranje ostatka globusa dok knjiga hiperbolom ubrzava ka poanti. Žanrovski je skoro pa tradicionalan i "otkud ovo?" dodatni SF moment - u ovom slučaju vremensko putovanje, ničim prije u romanu naslućeno - kojeg autor izvuče iz šupka kako bi povezao sve niti svoje priče. Na tome mu momentu zamjeraju neki prikazivači, poput Dalibora Perkovića u NOSF-u, ali meni se čini da je baš svršetak GETA najjači dio romana. Jer, do tada smo imali onu izvedbeno solidnu, ali jeftinu političku karikaturu, prepisanu iz Pobješnjelih Maksova ili Jeremiaha. Tek sa završetkom - ne s vremenskim skokom već unatoč njega - priča povezuje i objašnjava sve dotadašnje prividne diskrepancije, a opravdava i svoj "priča u priči" početak. Tek kad se krug zatvori i kad shvatimo da Geto nije ekstrapolacija bosanskog rata iz devedesetih već nekog idućeg a jednakog rata, tek tada sve sjeda na svoje mjesto. Jeza prije svega. Cijenim knjige koje u meni probude bilo kakve osjećaje. Jeza neumitne budućnosti stoga je bila šlag na torti. Ali i torta - nevoljko priznajem - postoji; mora postojati kako bi šlag na čemu imao stajati. Veselin je Gatalo napisao odličan starinski SF pulp (njegova je filozofija pravo Conanovska - kad lik razmišlja kako "izvan i unutar zida nema ničega ljudskog ni đavolskog što metak ne može probiti" (str. 103) onda je to drito Conan i njegovo "ne postoji ništa što hladan čelik ne može presjeći") osvježen na način ujedno i posve domaći i posve relevantan današnjem čitatelju. Neke zamjerke ostaju, jer podmeću nogu boljem dojmu: spomenuta karikaturalnost, dijalozi na francuskom koji imaju tipfelere, ili trenutci kad, kao na 87. stranici, glavni junak promišlja o gangama na način koji se čita kao autorov pomalo preziran komentar iz današnje perspektive, a ne kao tijek misli nekoga rođenog u Getu ... No, zamjerke su zamjerke, a konačan dojam je konačan dojam te je moj konačan dojam kako je GETO Veselina Gatala pravi i zdravi SF koji meni može iz sto razloga biti antipatičan, ali ga ljubiteljima žanra ipak preporučam. I eto, tako me Gatalo zajeb'o. Fak. (mcn) |
- 08:01 - Komentari (2) - Isprintaj - #
srijeda, 07.11.2007.
Ekolo kva
Danas počinje InterLiber, a s njime i prodaja jeftinog SF-a i stripova (te nekih skupih) na štandu 18B u paviljonu 6 (SFera-Mentor)! Ljupke prodavačice, a i ja im ponekad kvarim dojam. Kupcu knjiga u vrijednosti od 50 knjiga i više refundiramo ulaznicu (dok nam zalihe ulaznica traju, stoga požurite)! ... A na InterLiber ću vas pokušati podsjećati dnevnim prikazima knjiga od danas do nedjelje. (Umberto Eco: IZMEĐU LAŽI I IRONIJE; (Tra menzogna e ironia; prevela Ita Kovač), Izvori, 2004.) Umberto Eco mi je baš nekako drag. Onako mali, pa okrugao, u urednom odijelu i s urednom bradom ... Pa onda još pametan i piše o stripovima dajući im kulturnjački kredibilitet - tko ga, nakon svega, ne bi volio? Ja ga baš, ono, volim. Baš mi je jako drag. Al' ne čitam ga. Zapravo me iznenadila ta činjenica. Bio sam pročitao "Ime ruže" onda kad su ga svi prvi puta čitali i bio mi je okej krimić jer za uživanje u nekim potencijalnim dubljim slojevima i nisam bio dorastao, a onda je Eco nastavio svako toliko pisati knjige, a ja bih svaki put mudro kimnuo i rekao "Ah, novi Eco, moram se sjetiti to jednog dana pročitati!" I tako, jedan dan za jednim danom, u dvadeset i nešto godina nisam pročitao skoro ni slova od Eca (izuzevši jedan ili dva kratka teksta u novinama ili u "Kako putovati s lososom"), a svejedno se usudim tvrditi kako mi je drag. Svejedno, ili možda baš zbog toga? Malo je ružno to reći, i malo bahato, ali vjerojatno je razlog što ne čitam Eca - kako mu je prezime krasno kratko, užitak za tipkanje! - u tome što mi se "Ime ruže" baš i nije svidjelo. Okej krimić, da; svega ima, da; ali čitao sam ga iz znatiželje i zato što su ga toga ljeta svi čitali, ali nisam baš uživao u čitanju. Nisam uživao u tekstu. Pa je onda bilo kao s pastrvom ili, ne znam, preslatkim baklavama: dobro je to, vidim zašto bi se nekom moglo svidjeti, ali ja ih gutati mogu samo na silu, a svojevoljno bih radije škarpinu ili pandišpanj. Pa sam zato uzeo IZMEĐU LAŽI I IRONIJE kako bih provjerio je li mi se nepce što promijenilo proteklih godina, je li mi se s godinama razvio ukus za Ecov tekst. Zašto baš IZMEĐU LAŽI I IRONIJE? Da se ne lažemo, iz dva vrlo jednostavna razloga: sama je u kuću dolutala, a uz to je i divno kratka. Treba nam više knjiga od ispod stotinu stranica. Postajem nervozan - i samo se napola šalim kad to kažem - čitam li knjigu dužu od filma. Jasno vam je, je li, zašto razvlačim i zašto se hvatam svake digresije koja mi se ponudi? Zato što se neuživanje ponovilo. Tekst mi se nije svidio. Od četiri eseja skupljena među ovim koricama, najzanimljiviji mi je bio predgovor jednome albumu Corta Maltesea, ali to se - jer je riječ o stripu - gotovo ni ne smije računati: ako čitam sve nebuloze koje na tu temu izađu u našim novinama, naravno da ću čitati i nešto suvislo. Međutim, ostala tri eseja - o Cagliostru, Manzoniju i Campanileu - bili su ... uh, ne znam. Onaj o Cagliostru bio je prepun podataka i aluzija, ali umlatite me pastrvom ako shvaćam kamo je Eco ciljao s njime. Onaj o Manzoniju analizirao je njegov roman po ključu tako usko stručnom da je vjerojatno zanimljiv samo šestorici ljudi na planetu (validan razlog da ga se napiše, ali i davilan, ako niste među sretnom šestoricom). Najposlije, onaj o Campanileu bio je mjestimice čak i vrlo zabavan te zanimljiv, ali uvijek kada bi Eco citirao analiziranog autora (ili neki drugi izvor), a nikad, ukoliko me sjećanje na vara, kada bi posrijedi bile Ecove rečenice. Čitajući sva tri eseja, treba konačno napomenuti, poželio sam pročitati izvorna djela, ona o kojima Eco govori. Možda je to bio cilj profesora Eca? Pažljivo izabranim citatima svrnuti nam pozornost na ono što mu se čini pozornosti vrijedno? Sve natuknuti, ništa do kraja objasniti, ne servirati nam gotov obrok kojeg ćemo lako probaviti i još lakše idućeg dana defecirati, već probranim nam delicijama nesebično probuditi glad za neslućenom ambrozijom. Priznajem, dok nisam pročitao Ecov esej, Manzoni me nije nimalo zanimao. Za Campanilea nisam ni čuo. Sad me zanimaju. Ako je to bio rezultat kojemu je profesor Eco težio, ako je svjesno svoje rečenice zanimljivošću podredio citiranima, onda ... je dobar profesor. Svrha čitanja IZMEĐU LAŽI I IRONIJE bila je vidjeti kako ćemo dalje, Eco i ja. Sviđa li mi se i njegov tekst koliko mi se ideja o Ecu-autoru sviđa? Jasan odgovor nisam dobio, ali to i nije tako loše. S Ecom, stoga, imam načelno dogovoren susret barem još jednom. Pokušat ću da to bude prije no opet istekne desetljeće ili dva. (mcn) |
- 08:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #
petak, 02.11.2007.
Sitne noćne grižnje
(Ernie Gigante Dešković: CREATIO; Editori Dante SpA, 2002.)Evo još jedne knjige koju prikazujem, a da je nisam pročitao do kraja. Nema ih tako puno kako se možda čini, ali kako je taj postupak naizgled protiv uobičajene prakse, od mene se očekuje da objasnim barem dvoje: zašto je nisam pročitao i zašto je, dovraga i bestraga, unatoč tome prikazujem? Pa, ovako nekako ... Nisam je pročitao jer nije došla na red u danima kad bih je svakako pročitao. Autor mi je knjigu poslao onda kad sam puno redovitije pisao za Futuru (iz jednostavnog razloga što je Futura puno redovitije izlazila), strpljivo je čekao da se probijem kroz hitnije i tanje knjige i - nije dočekao. Futura se zadnjih godina pojavljuje na tako rijetke petke da uvijek ima prečih knjiga za seciranje - finalisti nagrade SFera, recimo - pa za dva unutar istih korica vezana romana koje je prije pet godina napisao jedan klinac jednostavno nemam vremena. Ni živaca, iskreno. Načeo sam CREATIO nekidan, u naletu grižnje savjesti - Ernie je ipak bio tako pristojan kad je pitao smije li poslati knjigu, tako strpljiv čekajući recenziju koju neće dočekati ... nimalo nalik, recimo, Danijelu Šahu, koji je naporniji od svog romana i koji ne da neće dočekati recenziju onog svog ukoričenog smeća nego pljunem na pod svaki put kad ga netko spomene - došao do pedeset i sedme stranice i odustao. Je li bilo baš tako loše? Nije, Danijel Šah je baš tako loš. Ernie je (ili je tada bio) načitan momak kojemu je pisanje užasno važno u životu, koji se nije prihvatio romana kako bi svijetom pronosio isključivo slavu svog imena (kao Šah) već iz prave, zdrave potrebe da piše. CREATIO se, koliko sam iz ono malo pročitanih stranica i puno autorovih pojašnjenja u predgovorima i međugovorima mogao shvatiti, bavi stvaralačkim činom kao očitom temom za mladoga i pristojno samozaljubljenog pisca (knjiga je, sic!, posvećena "samome sebi") i posve se pristojno bakće s likovima i vođenjem radnje, premda šepa s istraživanjem i uvjerljivošću povijesnog miljea. Daleko od najgoreg nastupnog romana ikad, dakle, i puno bolje od Danijela Šaha, ali ... Vidi li se da je autoru bilo dvadeset i dvije godine kad je knjiga izašla? Bojim se da se vidi. Sjećam se, ako je relevantno, kako sam s dvadeset i dvije najviše na svijetu mrzio one koji su me gledali kao mladog, kao početnika. Htio sam da me se tretira ravnopravno, kao crtača i kao pisca a ne kao dječaka, iako sam stvarno bio mnogo balav i jedva sam išta znao. Ukazujući ovom prilikom Ernieju isto poštovanje kojemu sam onomad težio, moram ga svakako pohvaliti na ambiciji i upornosti, na znanju i donekle na izvedbi, ali ga ne smijem poštedjeti ni primjedbi. Knjigu nisam dočitao jer me nije uvjerio u svog Hieronymusa Boscha ni u svoje petnaesto stoljeće, jer su mu se scene iz loših stripova preplitale s dobrim i originalnim scenama užasa, jer sam jednostavno zaključio kako mi, iz pozicije svojih mladih godina, a ne pišući izravno o njima, ne uspijeva priopćiti išta vrijedno pozornosti. Vrijedi i obrat: što ja njemu imam reći? Da sam prikaz napisao na vrijeme, možda bi krvava vivisekcija ponuđenih romana autoru bila od kakve koristi. Pet godina poslije svršenog čina, bilo bi to tek - ma koliko osobno volio mesariti invalidne knjige - beskrvno izživljavanje nad trupinom. Ako Ernie i dalje piše - mislim da se sjećam jedne njegove nedavne kratke priče - dvadeset i sedam mu je godina i sam je u najboljoj poziciji da otvori svoju staru knjigu i, s pet svjetlosnih godina udaljenosti, procijeni je li išta napredovao ili mu se još uvijek sviđa što je tamo napisao. Uoči li razliku, hura! Ne uoči li: jao. Tako je ovaj prikaz zapravo isprikaz. Žao mi je, Ernie, što CREATIO nisam prikazao kada bi i knjizi i tebi bilo kakav odjek više koristio. Žao mi je što i ovo dolazi premalo i prekasno, što pišem ove retke samo kako bih pred sobom ispao bolji čovjek, neki koji kad-tad ispunjava obećanja. Nadam se da ti je pisanje i dalje užasno važno u životu, nadam se da si poneki feedback ipak dobio na vrijeme. Nadam se da u tvojoj budućnosti postoji neka dobra knjiga. Dok Danijelu Šahu, recimo, ni sto takvih nadanja ne bi pomoglo. (mcn) PS Idućeg je tjedna Interliber. Sfera & Mentor imat će masu jeftilena i par skupljih knjiga na štandu 18B u paviljonu 6. Jest, u onom paviljonu u kojeg nikad ne zađete jer ste sve pare potrošili u petici kod velikih nakladnika. Ali zato još jednom naglašavam jeftilen! Knjige i stripovi tako malo skupi da ih si čak i žicari mogu priuštiti. Da ne spominjem dobre za popizdit'. Navratite. |