Blogov kolac
četvrtak, 08.11.2007.
Getalo gata
Nastavljamo s interliberskim dnevnim postovima, sve u nadi da ćete navratiti do štanda 18B u paviljonu 6 i potrošiti pare kod SFere i Mentora. Sad, kako su ulaznice u međuvremenu postale besplatne, otpao nam je promidžbeni trik nadoknade istih, ali ću barem najaviti nove naslove: prvi broj književnog časopisa za znastvenu fantastiku UBIQ, zbirku erotskog SF-a BLUDUĆNOST, koju je uredila blogerica Ire, zatim zbirku priča s Bestselerova natječaja DA SAM ŠEJN ... koju je objavio Jesus Quintana, a Jesus nam je isto tako donio da prodajemo njegov DOGGIESTYLE ... Uz to, nešto Fibrinih naslova kvalitetnih stripova, naš uobičajeni dijapazon SF-a i antikvarna iznenađenja poput (skupe!) enciklopedije Modesty Blaise. (Veselin Gatalo: GETO; AGM, 2006.) Fak. Zajeb'o me Gatalo. Moju antipatiju prema ovome romanu ne može se jednoznačno objasniti. S jedne je strane tu loša uspomena na pričicu iz koje je roman niknuo: priča "Vuk" stigla je, u svojih malo natječajnih kartica, tek skicirati ideju Bosne ograđene zidom u kojoj se kolju plemena Hrvata, Srba i Muslimana skrivena ispod do bljuvanja slatkastih i "neprozirnih" nadimaka Kockastih, Orlastih i Mjesečastih. Bosna kao geto, dakle, Bosna kao zatvor - jedna od ideja tako očitih da se kad ih čitate pitate je li moguće kako do sada zaista nisu bile napisane? Je li moguće da je Gatalo prvi, pitate se, i dobacite mu mrk, zavidan pogled rezerviran za srećkoviće koji se nisu libili očitoga nakon što su u općem prepoznali osobno. Taj mrk pogled vjerojatno je drugi razlog moje inicijalne netrpeljivosti. Treći je određena uobraženost kojom Gatalo, ostanimo samo na knjizi, sa papira zrači. Prva rečenica bilješke o piscu zamalo je bila dovoljna da knjigu nikad ni ne otvorim, a narcisoidno slikanje portreta glavnog junaka po sebi samome (str. 55) doprinijelo je negativnom dojmu. Možda ćete reći kako su to trivijalnosti po kojima knjigu ne bi valjalo suditi, ali takva su vremena - knjiga se ne prodaje sama već je prodaje imidž autora; autor danas, parafrazirajmo Pavla Pavličića, jest knjiga pa kako da volim knjigu ako mi je autor mrzak? - a, uz to, knjige su za mene intimna stvar. Ne vodim ih u krevet ako su mi odbojne, a GETO se prekrcao odbojnim poenima dok mu još nisam ni na metar prišao. Al' onda fak. Zajeb'o me Gatalo. Tako mi je dobro bilo krenulo čerečenje ... Nabrušen, pročitao sam prvo poglavlje i rekao "Jebala ga Bosna i te njihove priče u priči, uvodi ni zbog čega nego zbog uvoda!". Zlurado sam opasku pribilježio u notes i krenuo dalje, likujući kako je GETO isti kao "Vuk", samo bespotrebno razvučen na parsto stranica više, kako akcijske sekvence jesu dobro napisane, ali kako je sve to samo mlaćenje prazne slame. Posebno sam uživao u prividnim diskrepancijama vremena koje je proteklo unutar Gatalova Geta i izvan njega (kako uskladiti sjećanja na Ivana Pavla II s izjavom kako je Tuzla u dalekoj uspomeni? ) i lošim šalama kao što je "Trebindže" ili "predsjednik Grm". Ovo nije literatura, ovo je karikatura!, pjenio sam se, a notes se punio bilješkama optužnice. Kanio sam tražiti egzekuciju. Al' onda ... Fak, je li. Ne neki glasni "fak" koji se urla svijetu kako bi se objavila nanesena ti nepravda već spontani jedan, tihi "fak" što isklizne na dahu kad shvatiš kako si glup bio i kad samo gledaš kako bi svoju sramotu skrio. Nakon što većinu knjige posveti trčkaranju lijevo-desno, kreativnom klanju i panegiriku psima, Gatalo nas izvodi iz Geta. Čini to gotovo po matrici klasičnih SF-romana (poput, recimo, "Invertiranog svijeta"): dug uvod smješten u najzačudniji dio izmaštanog svijetu pa usputno prebiranje ostatka globusa dok knjiga hiperbolom ubrzava ka poanti. Žanrovski je skoro pa tradicionalan i "otkud ovo?" dodatni SF moment - u ovom slučaju vremensko putovanje, ničim prije u romanu naslućeno - kojeg autor izvuče iz šupka kako bi povezao sve niti svoje priče. Na tome mu momentu zamjeraju neki prikazivači, poput Dalibora Perkovića u NOSF-u, ali meni se čini da je baš svršetak GETA najjači dio romana. Jer, do tada smo imali onu izvedbeno solidnu, ali jeftinu političku karikaturu, prepisanu iz Pobješnjelih Maksova ili Jeremiaha. Tek sa završetkom - ne s vremenskim skokom već unatoč njega - priča povezuje i objašnjava sve dotadašnje prividne diskrepancije, a opravdava i svoj "priča u priči" početak. Tek kad se krug zatvori i kad shvatimo da Geto nije ekstrapolacija bosanskog rata iz devedesetih već nekog idućeg a jednakog rata, tek tada sve sjeda na svoje mjesto. Jeza prije svega. Cijenim knjige koje u meni probude bilo kakve osjećaje. Jeza neumitne budućnosti stoga je bila šlag na torti. Ali i torta - nevoljko priznajem - postoji; mora postojati kako bi šlag na čemu imao stajati. Veselin je Gatalo napisao odličan starinski SF pulp (njegova je filozofija pravo Conanovska - kad lik razmišlja kako "izvan i unutar zida nema ničega ljudskog ni đavolskog što metak ne može probiti" (str. 103) onda je to drito Conan i njegovo "ne postoji ništa što hladan čelik ne može presjeći") osvježen na način ujedno i posve domaći i posve relevantan današnjem čitatelju. Neke zamjerke ostaju, jer podmeću nogu boljem dojmu: spomenuta karikaturalnost, dijalozi na francuskom koji imaju tipfelere, ili trenutci kad, kao na 87. stranici, glavni junak promišlja o gangama na način koji se čita kao autorov pomalo preziran komentar iz današnje perspektive, a ne kao tijek misli nekoga rođenog u Getu ... No, zamjerke su zamjerke, a konačan dojam je konačan dojam te je moj konačan dojam kako je GETO Veselina Gatala pravi i zdravi SF koji meni može iz sto razloga biti antipatičan, ali ga ljubiteljima žanra ipak preporučam. I eto, tako me Gatalo zajeb'o. Fak. (mcn) |