Blogov kolac
petak, 19.10.2007.
Tko o čemu, ja o Dežuloviću ...
(Boris Dežulović: POGLAVNIKOVA BAKTERIJA; VBZ, 2007.)Ili se barem tako može činiti, s obzirom da je ovo, eto, četvrti blog kojeg pišem o njemu. Plaćena propaganda? Frendovski favoritizam? Ni jedno ni drugo: nit' ga znam, nit' me plaća. Štoviše, plaćam ja njega (ako sistem funkcionira), jer je Boris Dežulović valjda jedan od tri živuća hrvatska pisca za čiju ću novu knjigu iskeširati lovu čim je vidim. (Drugi je Predrag Raos. Trećeg se ne mogu ovaj čas sjetiti, ali nije taj na koga mislite.) Te tako i ovaj put. Prođem pored kioska, skužim cijenu od trijestdeve kuna, naljutim se što je deset kuna skuplja od prethodne, učinim dva koraka, kažem sebi "jeb'o sad deset kuna", vratim se i uzmem knjigu te je dopola pročitam čekajući u kafiću da izvuku moj broj za predaju zahtjeva za obnovu putovnice. Dovršim je kroz nekoliko idućih dana, u periodima kad mi je sučitačica nije krala, i negdje u pocesu zaključim zašto volim Borisa Dežulovića. Ali, o tom-potom. Prvo: kakva je knjiga? Vrlo dobra. Nije odlična samo stoga što je zbirci priča teško postići odliku. U zbirci priča (po definiciji, je l' da?) sabrane su različite priče pa onda čitatelj ne može nego uspoređivati "ova mi je draža, ova mi je manje draga", što se onda podsvjesno pretoči u "ova mi je bolja, ova manje" te nakon svega ostane dojam oscilacije užitka i doživljene kvalitete. Tako sam i ja u nekim pričama uživao više, u nekima manje, te jedino kad se prisilim biti mrvicu objektivniji uspijeva mi izreći kako je zbirka još i bolja nego na prvi dojam jer su priče a) dovoljne raznovrsne kako se ne bi moglo reći da pisac samo po jednoj žici gudi (kao neki drugi koje imenujte sami) i b) zanatski besprijekorne izvedbe inicijalnih ideja, bez obzira sviđale se one meni ili ne. Priča koja mi se najviše svidjela, koja mi se štoviše čini savršenom i antologijskom, ona je koja otvara knjigu: "Velika laž Bepa Partugolotovog". Na malo strana sve što treba znati o čovjeku i svijetu, ništa potcrtano, sve pokazano. U knjizi zatim slijede - programski? - jedna hrvatska, jedna bošnjačka i jedna srpska priča, od kojih mi je bosanska najbolje legla svojim klasičnim dahlovskim pred-nosom-ti-je-a-ne-vidiš obratom, dok je hrvatska fino konstruirana, a srpska* možda preambiciozno usložnjena za efektnu, ali u suštini jednostavnu poantu. Naslovna priča, "Poglavnikova bakterija", bila bi u nekoj mrvicu bogatijoj zemlji dobar predložak za laganu filmsku komediju. Parodija teorije zavjere u domaćem miljeu, posve predvidljiva i nezahtjevna, ali zato ništa manje zabavna. Završnu "Bijelu točku", pak, otvara odličan esej kojega ostatak priče ne dosegne, uglavnom zato što zaplet - usprkos vjerodostojnoj atmosferi grada i ljudi - ovisi o daleko previše koincidencija da bi bio uvjerljiv. Ideje? Zanat? Poanta? Obrat? Zaplet? Je l' vidite vi zašto ja volim Dežulovića? Zato što on svoje priča - vrak ga skelil - izmišlja! Razumijete li? Učinilo mi se tijekom zadnjih godina kako je postalo gotovo nepristojno tvrditi da su priče izmišljene. Sve su morale biti proživljene ili bar historijski relevantne, junaci su bili autorovi dubleri, romani prikriveni dnevnici i eseji. Na nekakvim čitanjima i publika se činila sretnijom kad bi pisac objasnio koji je dio priče istinit, razočarana kada bi se ispostavilo da se usudio maštati. Cijela ta klima me gotovo bila natjerala da se sramim svaki put kad otvorim knjigu tražeći priču - ta, priče su za malu djecu! Uloga pisca za odrasle je da bude, ne znam, pučki tribun i oblikovatelj svijesti, nikako ne zabavljač. Boris Dežulović je zabavljač. Jebe i njega štošta, sa štočim se želi obračunati, ali niti jednog trenutka on ne zaboravlja kako nam priča priču i kako je bolje da nas zabavi, nego da nas zadavi. Najveći dio ovih priča (osim uvodne) nema trajnost - kompletnost doživljaja zavisi im od čitatelja koji je živio u istoj epohi kad i pisac - ali ako tražimo danas napisanu knjigu koju valja čitati danas, bolju vam ne mogu preporučiti. (mcn) |