(Ernie Gigante Dešković: CREATIO; Editori Dante SpA, 2002.)
Evo još jedne knjige koju prikazujem, a da je nisam pročitao do kraja. Nema ih tako puno kako se možda čini, ali kako je taj postupak naizgled protiv uobičajene prakse, od mene se očekuje da objasnim barem dvoje: zašto je nisam pročitao i zašto je, dovraga i bestraga, unatoč tome prikazujem? Pa, ovako nekako ...
Nisam je pročitao jer nije došla na red u danima kad bih je svakako pročitao. Autor mi je knjigu poslao onda kad sam puno redovitije pisao za Futuru (iz jednostavnog razloga što je Futura puno redovitije izlazila), strpljivo je čekao da se probijem kroz hitnije i tanje knjige i - nije dočekao. Futura se zadnjih godina pojavljuje na tako rijetke petke da uvijek ima prečih knjiga za seciranje - finalisti nagrade SFera, recimo - pa za dva unutar istih korica vezana romana koje je prije pet godina napisao jedan klinac jednostavno nemam vremena.
Ni živaca, iskreno. Načeo sam CREATIO nekidan, u naletu grižnje savjesti - Ernie je ipak bio tako pristojan kad je pitao smije li poslati knjigu, tako strpljiv čekajući recenziju koju neće dočekati ... nimalo nalik, recimo, Danijelu Šahu, koji je naporniji od svog romana i koji ne da neće dočekati recenziju onog svog ukoričenog smeća nego pljunem na pod svaki put kad ga netko spomene - došao do pedeset i sedme stranice i odustao. Je li bilo baš tako loše? Nije, Danijel Šah je baš tako loš. Ernie je (ili je tada bio) načitan momak kojemu je pisanje užasno važno u životu, koji se nije prihvatio romana kako bi svijetom pronosio isključivo slavu svog imena (kao Šah) već iz prave, zdrave potrebe da piše. CREATIO se, koliko sam iz ono malo pročitanih stranica i puno autorovih pojašnjenja u predgovorima i međugovorima mogao shvatiti, bavi stvaralačkim činom kao očitom temom za mladoga i pristojno samozaljubljenog pisca (knjiga je, sic!, posvećena "samome sebi") i posve se pristojno bakće s likovima i vođenjem radnje, premda šepa s istraživanjem i uvjerljivošću povijesnog miljea. Daleko od najgoreg nastupnog romana ikad, dakle, i puno bolje od Danijela Šaha, ali ... Vidi li se da je autoru bilo dvadeset i dvije godine kad je knjiga izašla? Bojim se da se vidi.
Sjećam se, ako je relevantno, kako sam s dvadeset i dvije najviše na svijetu mrzio one koji su me gledali kao mladog, kao početnika. Htio sam da me se tretira ravnopravno, kao crtača i kao pisca a ne kao dječaka, iako sam stvarno bio mnogo balav i jedva sam išta znao. Ukazujući ovom prilikom Ernieju isto poštovanje kojemu sam onomad težio, moram ga svakako pohvaliti na ambiciji i upornosti, na znanju i donekle na izvedbi, ali ga ne smijem poštedjeti ni primjedbi. Knjigu nisam dočitao jer me nije uvjerio u svog Hieronymusa Boscha ni u svoje petnaesto stoljeće, jer su mu se scene iz loših stripova preplitale s dobrim i originalnim scenama užasa, jer sam jednostavno zaključio kako mi, iz pozicije svojih mladih godina, a ne pišući izravno o njima, ne uspijeva priopćiti išta vrijedno pozornosti.
Vrijedi i obrat: što ja njemu imam reći? Da sam prikaz napisao na vrijeme, možda bi krvava vivisekcija ponuđenih romana autoru bila od kakve koristi. Pet godina poslije svršenog čina, bilo bi to tek - ma koliko osobno volio mesariti invalidne knjige - beskrvno izživljavanje nad trupinom. Ako Ernie i dalje piše - mislim da se sjećam jedne njegove nedavne kratke priče - dvadeset i sedam mu je godina i sam je u najboljoj poziciji da otvori svoju staru knjigu i, s pet svjetlosnih godina udaljenosti, procijeni je li išta napredovao ili mu se još uvijek sviđa što je tamo napisao. Uoči li razliku, hura! Ne uoči li: jao.
Tako je ovaj prikaz zapravo isprikaz. Žao mi je, Ernie, što CREATIO nisam prikazao kada bi i knjizi i tebi bilo kakav odjek više koristio. Žao mi je što i ovo dolazi premalo i prekasno, što pišem ove retke samo kako bih pred sobom ispao bolji čovjek, neki koji kad-tad ispunjava obećanja. Nadam se da ti je pisanje i dalje užasno važno u životu, nadam se da si poneki feedback ipak dobio na vrijeme. Nadam se da u tvojoj budućnosti postoji neka dobra knjiga.
Dok Danijelu Šahu, recimo, ni sto takvih nadanja ne bi pomoglo.
(mcn)