(Oliver Franić: ARATON 1-3; Nova knjiga Rast, 2004.)
Kad se sjetim ARATONA, uvijek se najprije rastužim.
Ne zbog mana samog teksta (a ima ih), već zbog onoga o čemu sam razmišljao dok sam čitao nekih dvije tisuće stranica ove trotomne pustolovne priče sa znanstvenofantastičnom podlogom. U ARATONU, naime, vidim odjek tužne sudbine hrvatskog SF-a.
Oliver Franić ARATON je pisao skoro dvadeset godina. Što znači da ga je počeo negdje na valu najvećeg SF poleta u nas, u vrijeme priljeva jeftinih pejperbekova u knjižare uvozne literature i u vrijeme prvih godina legendarnog znanstvenofantastičnog časopisa Sirius. U ARATONU je stoga vidljiv čitav raspon utjecaja iz svekolike povijesti dotadašnjeg SF-a: od barouzovskih polugolih i mačem oboružanih mišićavaca što se s podjednako polugolom djevom u jednoj ruci i podjednako mišićavim nezemaljskim drugom uz drugi bok bore protiv hordi nakaznih tuđina, do legvinijanske zamisli o izgubljenim kolonijama koje su od zajedničke nam povijesti sagradile novu mitologiju. Al' nisu utjecaji problem - gdje bi itko bez utjecaja i poečo pisati - već u pisanju koje je potrajalo dvadeset godina. Motivi koji su bili stari u trenutku kad su stigli u Oliverove ruke, nisu se protokom godina pomladili.
Suštinski, ARATON je palp-roman: oko osi znanstvenofantastične premise nabacana je pustolovina spletki, uhićenja, bjegova, kušnji i sukoba. No, ARATON izdaje palp (mi bismo nekad rekli roto) u njegovom osnovnom principu: palp se piše brzo da bi ga se čitalo brzo, probavilo brzo i što brže zaboravilo. Palp svoju količinu stvara nizom kratkih romana; kad jedan palp-roman desetorostruko nabrekne, kao što je slučaj s ARATONOM, onda on ne biva deset puta kvalitetniji već deset puta razvidnije postaju samo mane, dok vrline u istom omjeru padaju u nevidljivost.
Od početne je, solidne, palp-zamisli Oliver Franić tijekom dva desetljeća počesto samotnog gastarbajta učinio svoje životno djelo. Na palp-stabalce nakalemio je breme slavenskog beznađa i skepse (izrazito neprimjereno germansko-junačkoj tradiciji palpa) i pustolovinu mača ukrstio s vjerom u postojanje smisla ("Tvoj život ima krajnju svrhu o kojoj još ne znaš!" kaže 532. stranica prvog sveska) i, možda, potragom za samim sobom ("Izraz njegova lica urio mi se u sjećanje. Gledao sam mnogo puta posljednji dah života na licu umirućeg čovjeka. Ovo nevjerovanje pogodilo me snagom groma. Koliko neostvarenih nauma ostaje iza poginulog, iza svakog i uvijek! Da će najvjerojatnije i mene zadesiti ista kob, bilo mi je jasno. Moje traganje za prošlim životom u tom svjetlu dobilo je novu dubinu. Pitanje smisla se nametnulo.", sv./99). U tom hibridu nađe se dobrih trenutaka ("Nije se tu više imalo što reći. Uklonio sam se u stranu, ja lažac i ubojica, i propustio časne ljude koji ubijaju samo iz vjerskih pobuda.", sv. II/465) i dobra ideja deura-životnoga cilja koji daje traženi smisao ("bolje je poginuti dok si na putu deura"), ali ti draguljčići jedva da su vrijedni probijanja kroz bulimično brdo voluminoznog papira ove trosveščane knjige.
Oliverova početna ideja - ako sam dobro shvatio one koji su nastanku pribivali od početka - nalazi se u trećem i završnom svesku. Prva dva su bujanje radnje, počesto neobuzdano, koje je trebalo odrezati. Jer, čemu stotinu stranica (ili dvije? znam samo da se činilo beskonačnim) čučanja u tunelu i premišljanja kako se riješiti strijelca koji čubi na nekom izboju i junacima priječi proći? Stotinu stranica, hej! Pravi palp bi to riješio u šest; literatura bi se na tih stotinu stranica stigla pozabaviti poviješću svijeta, a ne samo inženjeringom problema! Daleko od toga da je treća knjiga bezgrešna (obiluje info-dumpovima, kvazi izvješćima čija je jedina svrha u naše umorne oči kipati sve detalje osmišljenog svijeta o kojima je autor godinama razmišljao, a za koje nas ne može biti manje briga), ali prve dvije se sastoje gotovo isključivo od općih mjesta palp-proze (načas je zanimljivo dok se junak fura na djevičanstvo, al' onda poklekne pa više nema ni toga) i moglo ih se svesti na petinu ili desetinu, a da ništa ne usfali. Grozno je i ružno to reći, ali to jednostavno jest tako.
ARATON ima i drugih mana - oneobičavanje mjernih jedinica oneobičavanja radi, primjerice, ili masu imena na samoglasnik koja zbog toga postaje teško razlikovati ("Alk Anhor, otac atamana Atagija, odlučio je načiniti Arkotur, odnosno spojiti Ankortur i Anartur izvan Orina", sv.II/82) - ima ih toliko da bi gotovo mogao služiti kao udžbenik kako romane ne treba pisati. Ali - i nikom nije draže nego meni što postoji taj "ali" - ARATON ima i priču.
Loše izveden početak, taj prespori prvi svezak i drugi pun općih mjesta, vjerojatno su posljedica Oliverove nesigurnosti i kasnije nevoljkosti da potezom noža odbaci godine tipkanja. Ali sva tri sveska ipak, na koncu, pričaju koherentnu priču i to nije malo. Što se pogrešnih odluka tiče, Oliver ima ovo za reći: "ovaj je svijet posljedica niza pogrešnih odluka, onih u dalekoj prošlosti i onih koje smo mi sami donijeli" (sv II/539), ali i svoje opravdanje: "Trudim se da u svom upravljanju pravim što manje grešaka, iako sam svjestan da je to u biti nemoguće. Na koncu, ovaj svijet nije ni najgori mogući. Ponekad je toliko očito kakvu odluku treba donijeti da je teže donijeti krivu nego ispravnu." (ibid.). Stoga je moj zaključak i bio da ARATON nije najgori mogući roman. Okasnio je to roman, roman koji je pogriješio kad se grčevito držao svojih palp-korijena dok se njegov autor mijenjao i polako ga punio proživljenim (i palpu neprimjerenim) razočaranjima, ali je i jedini suvisao fantastični roman začet između Raosa i renesanse devedesetih. Uspjeh Olivera Franića nije što je napisao savršen roman, već što ga je uopće napisao. Eto ti prave snage deura.
Glasao sam da ARATON dobije "Sferu" one godine kad je izašao. Insistirao sam, usprkos svim manama, da je dobije jednako kao što sam insistirao da u obrazloženju Oliveru pred svima kažemo da je roman prenabrekao. Ovo drugo možda je bilo krivo; za prvu odluku i danas mislim da je bila ispravna.
Jer, negdje vani sjedi neki klinac koji ne zna ništa o povijesti žanra i općim mjestima palpa. Neki klinac kojemu je dvanaest godina, koji je s oduševljenjem otkrio kako može čitati i knjige deblje od stotinu stranica. U svojim ručicama on drži ARATON - čita drugi svezak, prvog nije bilo u knjižnici, ali njemu je svejedno - i otvaraju mu se vrata mašte i svemira.
(mcn)
Post je objavljen 16.11.2007. u 09:32 sati.