Blogov kolac
srijeda, 07.11.2007.
Ekolo kva
Danas počinje InterLiber, a s njime i prodaja jeftinog SF-a i stripova (te nekih skupih) na štandu 18B u paviljonu 6 (SFera-Mentor)! Ljupke prodavačice, a i ja im ponekad kvarim dojam. Kupcu knjiga u vrijednosti od 50 knjiga i više refundiramo ulaznicu (dok nam zalihe ulaznica traju, stoga požurite)! ... A na InterLiber ću vas pokušati podsjećati dnevnim prikazima knjiga od danas do nedjelje. (Umberto Eco: IZMEĐU LAŽI I IRONIJE; (Tra menzogna e ironia; prevela Ita Kovač), Izvori, 2004.) Umberto Eco mi je baš nekako drag. Onako mali, pa okrugao, u urednom odijelu i s urednom bradom ... Pa onda još pametan i piše o stripovima dajući im kulturnjački kredibilitet - tko ga, nakon svega, ne bi volio? Ja ga baš, ono, volim. Baš mi je jako drag. Al' ne čitam ga. Zapravo me iznenadila ta činjenica. Bio sam pročitao "Ime ruže" onda kad su ga svi prvi puta čitali i bio mi je okej krimić jer za uživanje u nekim potencijalnim dubljim slojevima i nisam bio dorastao, a onda je Eco nastavio svako toliko pisati knjige, a ja bih svaki put mudro kimnuo i rekao "Ah, novi Eco, moram se sjetiti to jednog dana pročitati!" I tako, jedan dan za jednim danom, u dvadeset i nešto godina nisam pročitao skoro ni slova od Eca (izuzevši jedan ili dva kratka teksta u novinama ili u "Kako putovati s lososom"), a svejedno se usudim tvrditi kako mi je drag. Svejedno, ili možda baš zbog toga? Malo je ružno to reći, i malo bahato, ali vjerojatno je razlog što ne čitam Eca - kako mu je prezime krasno kratko, užitak za tipkanje! - u tome što mi se "Ime ruže" baš i nije svidjelo. Okej krimić, da; svega ima, da; ali čitao sam ga iz znatiželje i zato što su ga toga ljeta svi čitali, ali nisam baš uživao u čitanju. Nisam uživao u tekstu. Pa je onda bilo kao s pastrvom ili, ne znam, preslatkim baklavama: dobro je to, vidim zašto bi se nekom moglo svidjeti, ali ja ih gutati mogu samo na silu, a svojevoljno bih radije škarpinu ili pandišpanj. Pa sam zato uzeo IZMEĐU LAŽI I IRONIJE kako bih provjerio je li mi se nepce što promijenilo proteklih godina, je li mi se s godinama razvio ukus za Ecov tekst. Zašto baš IZMEĐU LAŽI I IRONIJE? Da se ne lažemo, iz dva vrlo jednostavna razloga: sama je u kuću dolutala, a uz to je i divno kratka. Treba nam više knjiga od ispod stotinu stranica. Postajem nervozan - i samo se napola šalim kad to kažem - čitam li knjigu dužu od filma. Jasno vam je, je li, zašto razvlačim i zašto se hvatam svake digresije koja mi se ponudi? Zato što se neuživanje ponovilo. Tekst mi se nije svidio. Od četiri eseja skupljena među ovim koricama, najzanimljiviji mi je bio predgovor jednome albumu Corta Maltesea, ali to se - jer je riječ o stripu - gotovo ni ne smije računati: ako čitam sve nebuloze koje na tu temu izađu u našim novinama, naravno da ću čitati i nešto suvislo. Međutim, ostala tri eseja - o Cagliostru, Manzoniju i Campanileu - bili su ... uh, ne znam. Onaj o Cagliostru bio je prepun podataka i aluzija, ali umlatite me pastrvom ako shvaćam kamo je Eco ciljao s njime. Onaj o Manzoniju analizirao je njegov roman po ključu tako usko stručnom da je vjerojatno zanimljiv samo šestorici ljudi na planetu (validan razlog da ga se napiše, ali i davilan, ako niste među sretnom šestoricom). Najposlije, onaj o Campanileu bio je mjestimice čak i vrlo zabavan te zanimljiv, ali uvijek kada bi Eco citirao analiziranog autora (ili neki drugi izvor), a nikad, ukoliko me sjećanje na vara, kada bi posrijedi bile Ecove rečenice. Čitajući sva tri eseja, treba konačno napomenuti, poželio sam pročitati izvorna djela, ona o kojima Eco govori. Možda je to bio cilj profesora Eca? Pažljivo izabranim citatima svrnuti nam pozornost na ono što mu se čini pozornosti vrijedno? Sve natuknuti, ništa do kraja objasniti, ne servirati nam gotov obrok kojeg ćemo lako probaviti i još lakše idućeg dana defecirati, već probranim nam delicijama nesebično probuditi glad za neslućenom ambrozijom. Priznajem, dok nisam pročitao Ecov esej, Manzoni me nije nimalo zanimao. Za Campanilea nisam ni čuo. Sad me zanimaju. Ako je to bio rezultat kojemu je profesor Eco težio, ako je svjesno svoje rečenice zanimljivošću podredio citiranima, onda ... je dobar profesor. Svrha čitanja IZMEĐU LAŽI I IRONIJE bila je vidjeti kako ćemo dalje, Eco i ja. Sviđa li mi se i njegov tekst koliko mi se ideja o Ecu-autoru sviđa? Jasan odgovor nisam dobio, ali to i nije tako loše. S Ecom, stoga, imam načelno dogovoren susret barem još jednom. Pokušat ću da to bude prije no opet istekne desetljeće ili dva. (mcn) |