Pregled posta

Iznimno

(Janet Flanner: PARIS WAS YESTERDAY; HBJ, 1988.(1))

Davno nisam pročitao ljepše napisanu knjigu.

Gornja bi rečenica skoro mogla biti ukupnost prikaza jer jedva da svoj sud mogu bolje i sažetije izreći. Al' moglo bi se činiti kako varam, kako se izvlačim pa ću nastaviti - iako je sam PARIS WAS YESTERDAY lekcija o tome kako se piše dobro i sažeto.

I lijepo. Ne zaboravimo lijepo.

PARIS WAS YESTERDAY je izbor iz članaka koje je Janet Flanner pod pseudonimom Genęt (vjerojatno zbog francuskog izgovora njezinog imena) od 1925. do 1939. u dvotjednom ritmu iz Pariza pisala za tu utvrdu lijepog pisanja, časopis The New Yorker. Obavještavajući transatlantske čitatelje o zbivanjima u evropskoj umjetnosti, politici i kriminalu, ona je manje izvještavala nego što je - tračala; premda nije izbjegavala točnost, najvažnija joj je bila sočnost, a toga nije nedostajalo u međuratnom "gay Paree".

A međuratni je Pariz bio fascinantno mjesto. Nisam neki ljubitelj Pariza per se (od nekoliko posjeta svidio mi se samo jednom), niti sam bio apriori (e, što patim danas od latinizama) sklon smatrati ga bitnim zbog toga što se u međuraću (nisam rek'o interbellum! nisam rek'o interbellum!) na obalama Seine okupila generacija prozaika i slikara koji nam i danas određuju ukuse i stilove. Okupili se te se okupili, pa što, je li tako? E, baš i nije. Cijela klima tadašnjeg Pariza - u kojem su umirale zadnje velike kurtizane devetnaestog stoljeća, premlade pjevačice i stari krvnici; u kojem su ubojstva bila rijetka, krvava i spektakularna; u kojem je Republika još živjela s nostalgijom na Carstvo - bila je, ako vjerujemo dojmu kojega svojom prozom prenosi Janet, nabijena važnošću trenutka. Prvi je Svjetski rat bio gotov, ali još ništa nije bilo završeno: čekalo se da padne druga čizma - čovjeka jeza prolazi od Flanneričinih opisa mirnoće s kojom Francuzi marširaju na granicu nakon Hitlerova ulaska u Čehoslovačku, fatalizma kojim godinu dana čekaju rat - i za tih se dvadeset godina pokušavalo uživati kao da je svaki dan zadnji. Ja nisam hedonist i umjereno sam idealist, ali ako je tih godina Pariz odnjegovao iznimne talente, onda je to stoga što je i sam bio iznimno mjesto.

I imao iznimnu kroničarku. Pisala ona o umjetnosti ("Glasine kažu kako je Picasso posljednje tri godine za svoju dušu slikao čudesno ružne pijevce, a da je ovo krasno cvijeće naslikao samo kako bi usrećio (galerista) Rosenberga, koji ih prodaje po stotinu i pedeset tisuća franaka, vjerojatno samo kako bi usrećio Picassa."), o posjeti britanskog kraljevskog para ("(...)Francuzi su pokazali, pa makar prošla desetljeća, koliko su nadareni za slavljenje kraljeva. Godinama se nisu dobro zabavljali. Zabavljajući sad nekoga drugoga, ironično, demokratski su Parižani sebi priuštili najbolju razonodu još od časa smrti Luja XV.") ili prepričavajući crnu kroniku (često citiran početak jednog članka glasi: "Pokojna Jean De Koven bila bi prosječni američki turist, da nije dviju iznimki. Nikad nije nogom stupila u Operu i bila je ubijena."), Janet Flanner činila je to uvijek duhovito i nikad dosadno.

Znam i vidim po reakcijama koje nekad stižu na ove prikaze, kako svatko poima lijepo pisanje na svoj način. "Uvijek zanimljivo i nikad dosadno" moje je poimanje. Možda joj nije bilo dano da piše išta više od trač rubrike - njezin jedini roman nije najbolje prihvaćen - ali Janet Flanner je pokazala kako vrijedi inačica stare fraze da nema malih tekstova nego samo malih pisaca. Čitajući njezine nekrologe poželio sam jednu od onih gluposti koje čovjek poželi: pročitati kako bi ona sljuštila moj život u pola kartice kao što je s tolikima učinila, pohvalivši posao, očovječivši čovjeka - ni Posljednji sud ne može biti točniji, okrutniji ni blaži.

Tu zamišljenu uslugu joj ne mogu vratiti, ali vam zato poručujem koliko sam uživao u knjizi. Dug majci, vraćam djeci.

(mcn)

Nisam rek'o interbellum, ali kažem InterLiber! Štand SFere/Mentora je u paviljonu 6, broj 18B, sigurno imamo nešto i za vas (makar mrk pogled, ne kupite li ništa. Za više detalja, pogledajte prethodne postove.