Blogov kolac
subota, 10.11.2007.
Ustrijelite Joycea!
Još jednom: dnevni postovi (iako, vidjet ćemo koliko će mi snage ostati za sutra ...) povodom InterLibera, gdje u paviljonu 6 zagrebačkog Velesajma, na štandu 18B Mentora i SFere prodajemo knjige po malo kuna i stripove po još manje. Noviteti: književni časopis UBIQ, zbirka erotskog SF-a Bludućnost, moj strip-album PIRATI. Stariteti: enciklopedija Modesty Blaise po 900 kuna i neke jeftinije stvari.  (Jason: LEFT BANK GANG; Fantagraphics Books, 200?.) Sasvim slučajno i nimalo namjerno, današnji se prikaz veže uz dva koja su mu prethodila: uz Flannericu po radnji smještenoj u pariško međuraće kad su onuda hodili Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound, a uz Gatala po pitanju ideja koje u određenom trenutku, iako uz različite rezultate, svima padnu na pamet. U LEFT BANK GANG ("Banda s Lijeve obale" gdje se "Lijeva obala" odnosi na Latinsku četvrt, poznati boemski kvart Pariza) takva je ideja o Hemingwayu i društvu kao crtačima stripova. I da, jasno, LEFT BANK GANG je i sam strip. Meni je posebno zanimljivo pratiti inačice te ideje iz vrlo jednostavnog i prilično sebeljubivog razloga. I sâm sam, naime, negdje devedesetih. u "Patku" objavio strip u kojem dva kritički nastrojena čitatelja u Parizu raspravljaju o novom strip-albumu Hemingwaya i Picassa, pa onda seciraju povijest stripa kroz vijekove, razmišljajući je li bolji bio vrijedni Michelangelo koji je život posvetio stripu ili talentirani Leonardo koji se u stripu zadržao tek kratko. Idući sam put sreo takvu zamisao u "Hicksvilleu" novozelanđanina Dylana Horrocksa, gdje se pojavljuje najveća biblioteka svih stripova ikad, uključujući i neke rijetke Picassove (iako ne one koje je Picasso stvarno radio, što je posebna tema). A sad evo Jasona s novom inačicom. A što nam je svoj trojici zajedničko? Dvije stvari: porijeklom iz marginalnih stripovskih zemalja (Jason je Norvežanin) i danas četrdesetogodišnjaci, godinama smo bili prisiljeni objašnjavati zašto volimo strip kad u tome nema novaca ni prestiža i onda je to rezultiralo ovakvim vapajima za prihvaćenošću. Valjda. U svakom slučaju, Jason ulazi u strip s jednostavnom premisom: Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound ne pišu romane nego crtaju stripove; raspravljaju o perima i kistovima, nemaju para, imaju problema. Biografski detalji su stvarni (obiteljska situacija Hemingwaya i Fitzgeralda je otprilike kako je se sjećam s drugih mjesta), a elementi vremena i mjesta (Gertrude Stein) miješaju se s detaljima poznatim nam iz milijun suvremenih autobiografija alternativnih stripaša. Njima je nekad bilo kao nama sada, govori Jason. Fair enough. No, negdje točno na pola albuma, priča mijenja brzinu. Vjerojatno je tako bila zamišljena od početka, Jason djeluje kao sistematično momče, ali razlika u ritmu i naraciji je pogolema: gdje smo u prvoj polovici imali sporo nedogađanje posve po uzoru na suvremena stripaška kukanja, u drugoj Hemingway, Fitzgerald, Joyce i Pound (naravno da kopipejstam ovu listu svaki put  ) zaključe kako u stripu nema para, odluče opljačkati banku i mi se glavačke nađemo u krimiću. Fair enough? Hmm, ne baš.Dva su prigovora, a svaki zavisi kako strip odlučimo čitati. Uzmemo li da nam je zanimljiva bila premisa o proslavljenim književnim zvijezdama kao autorima stripa i da nas je zanimalo što Jason na tu temu ima reći, druga je polovica temeljito razočaranje jer stripaštvo Hemingwaya, Fitzgeralda, Joycea i Pounda u krimić-zapletu ne igra nikakvu ulogu. Dobar, složen zaplet kakvog Jason voli (a koji me strukturalno poprilično podsjećao, ako nisam posve ribambiškao, na Kubrickov "Killing") jednako bi funkcionirao i da je četvorka ostala literarna - poanta je u amaterskoj pljački i nizu izdaja - ili čak i da se nikakvim kreativnim poslom nisu prije pljačke bavili. Gledamo li, dakle, strip iz perspektive njegova početka, djeluje nedorečen; promatramo li ga od krimića, cijela je prva polovica suvišna (iako je na zloban način zabavno vidjeti ubijenog Joycea). Jason je bitan autor koji se zadnjih nekoliko godina pokušava osloboditi nijeme forme koja ga je proslavila. Čini to dobro, ali većini njegovih govornih albuma - najbolji je "Iron Wagon" koji je adaptacija istoimenog norveškog romana - nedostaje nešto kako bi bili sjajni. Svejedno, njegovi su podbačaji još uvijek kilometrima ispred dosega industrijskog standarda te me i dalje zanima što sljedeće kani pokušati. (mcn) |